Pula - Dom hrvatskih branitelja, od 29.11. do 09.12.2018.

  • Andrea Matošević

Tema: Sloboda

Živjeli okovi!

Vive les chaînes!, Vive les chaînes!, glasno su uzvikivali studenti uz zvukove oružane pobune pred sam kraj jednog od najintrigantnijih europskih igranih filmova druge polovice dvadesetoga stoljeća, Luis Buñuelovom Le Fantôme de la liberté. No, studenti se, zanimljivo je, u toj sceni Fantoma slobode snimljenoj, dakako, kao uostalom i najznačajniji dio autorova opusa u ključu nadrealnog predumišljaja, čuju, ali ne vide, dok je istovremeno značenje njihove poruke kristalno jasno, ali ujedno, u zapadnjačkom duhu treniranom uhu, u potpunosti neshvatljivo i neprihvatljivo. Pa ipak, i bez ulaženja u interpretativne začkoljice autorove igre povijesnim događajima, simbolima i njihovim značenjima jasno je da su okovi umješteni i da zauzimaju mjesto gdje bi u tom pokliču prirodno trebala stajati, a što drugo doli sama - sloboda. Što se desilo, Buñuel želi da se kritički osvrnemo i zapitamo, u kojem smo to trenutku sami odabrali robovanje i proglasili ga slobodarskim, kojim smo to slobodnim odlukama pri zdravoj svijesti okovali slobodu? Ili nešto zaoštreno upitano – tko nas je uvjerio da su ono misteriozno, otvoreno, apstraktno, propitivajuće, a stoga i moguće koje liberté podrazumijeva i traži, zapravo lažne i nepotrebne nedoumice?

Iako se na društvenim mrežama, toj ipak ne baš svima dostupnoj metafori mogućnosti, odgovori na ova i mnoga druga pitanja mogu pronaći na svakome kliku i koraku pa od preguste i teško raskrčive šume mišljenja više nužno niti ne prepoznajemo postavljeno pitanje, držimo da uz neke nove, današnjem vremenu sukladnije, još uvijek valja postavljati i ove „velebne“, društveno usmjeravajuće upite prekrivene patinom nekih ne tako davnih, ali ipak prošlih vremena. Stoga se i vremensko ishodište spomenutog Fantoma slobode – 1974. godina može interpretirati povijesnom sponom smještenom na otprilike pola puta, mostom koji spaja ili razdvaja dva oprečna geopolitička događaja čije se koordinate na dijakronijskoj karti nalaze u maju 1968., odnosno svibnju 1979. godine. Njih se može bez puno dvojbe nazvati snažnim označiteljima suprotnih ideja slobode, a mi smo, čini nam se, trenutno dobrovoljno ili oktroirano baštinici oba.

S jedne strane stoje studentske šezdesetosmaške ideje i žestok poziv na realitet koji traži nemoguće uz slobodarske antiratne, antikolonijalne i antikapitalističke poruke kao i ideja ujedinjenog djelovanja radnika, studenata i useljenika, dok s druge stoji izborna pobjeda premijerke Margaret Hilde Thatcher i njezine Konzervativne stranke u Velikoj Britaniji nakon koje, zaista, ništa više neće biti isto. Ako je dominantna ideja šezdesetosmaša bila učiniti društvo jednakijim, odnosno slobodnijim i ako su te iste ideje bile barem djelomična inspiracija i recentnijim studentskim pobunama i u nas, Željeznu će lady pak povijest upamtiti kao onu koja je pojedince željela „osloboditi“ od okova samoga društva. There is no such thing as society, ne postoji takva stvar kao što je društvo, there are individual men and women, postoje muškarci i žene kao individue, vjerojatno je najpoznatija izjava u domeni društvenog negacionizma u ime naglašavanja navodnih prava i sloboda pojedinaca. No, u pitanju je, dakako, bilo oslobađanje tržišta i materijalna redistribucija s nemalo začudnom pa i perverznom, ali i danas pertinentnom međuigrom ekonomije i njezine etimologije – grčki οικος [oikos], kuća, u njezinom je značenjskom korijenu, a upravo je ekonomija, apstraktan globalni moloh, ta zbog koje mnogi pojedinci i obitelji i za vrijeme recentne ekonomske krize nisu mogli do svoje slobodice. Tržište je slobodno, pojedinci to nisu, a grčka se sloboda većim dijelom i dalje piše njemačkim jezikom — Freiheit.

Tim više moramo postaviti pitanja čiji odgovori upućuju na međuovisnost kretanja, prostora i osjećaja slobode — što znači biti slobodan danas kada vijesti nižu uplašena mišljenja građana da se osjećaju sigurno jedino u prisustvu vojske i dugih cijevi na njihovim ulicama i ostalim javnim površinama? Živjeli okovi! u najrecentnijoj i svojoj najtupavijoj verziji? Je li ideja slobode ujedno i mašina što ždere živote tisuća diljem vodene pustinje koju romantično imenujemo posvojnom zamjenicom — Mare Nostrum, i je li naše more u tom smislu prigodnije nazivati Mare MonstrumMed i teran nama, Drugi su slobodni za njim žudjeti. Možda je upravo to The Dark Side of Freedom, ispravna, ali pregolema ideja, tuđi škoj, cargo cult i strančev uvozni cinizam poradi kojega se i čine praktične pogreške što se, na kraju dana, ionako ne mogu ne učiniti. Plodno je to tržište za prodavače nostalgije, ali i zdrave teorijske koncepte što izviru iz mnoštva „retro utopija“ dvadesetoga stoljeća u kojima se pokušavaju pronaći krhotine negdašnjeg „boljega i pravednijega“. Sloboda se stoga, u nekim od svojih mnogostrukih suvremenih izvedenica, piše u perfektu jednako kao što su joj geografske koordinate – sjever-sjeverozapad.

No, dobrodošli slobodarski fantomi XIX i XX stoljeća, ideje koje iz trenutnog dominantnog političkog očišta djeluju istovremeno prevelikima, neshvatljivima i neadekvatnima za skučene fizičke, vremenske pa gdjekad i intelektualne prostore unutar kojih se poglavito krećemo, danas se prevode i u sasvim drugačije prakse i žudnje. „Oslobodi se svojih strahova“, narkotički je moto postmodernih gutača anksiolitika. A tjeskoba je i strahova – dakle suvremenih okova – mnogo. Egzistencijalni i zdravstveni prednjače, pa novi osloboditelji više ne dolaze nužno ogrnuti u uzbudljive i nepredvidljive plašteve načitanih anarhistica i prosvjetitelja, revolucionarki i umjetnika ili pjesnikinja. Prepoznat ćemo ih, kaže nam se, po bijelim kutama farmaceutskog inženjeringa sreće i bezbrižnosti. Sloboda se, pokušat će nas uvjeriti mnogi suvremeni demagozi, ne osvaja i ne kali više na ulici, radnome mjestu, u umjetničkom djelu ili teorijskom tekstu, to je passé – ona se sada dizajnira i plasira na tržište iz aseptičnih laboratorija. Njezini je sužnji više ne pjevaju jer im pjev nije bio uzvraćen, sad ju konzumiraju dvaput dnevno uz deci vode natašte uz neodgodivo mjerljiv rezultat. Prije nego li pod okriljem novog romantizma opravdano, ali prejednostavno uzviknemo i optužimo – suvremeni okovi!, valja nam primijetiti da kada bismo slobodu vezivali uz ili tražili u anatomiji, zasigurno bismo ju stoga morali prepoznati prvenstveno u ustima i grlu: prijeteći začepi gubicu! ili dobit ćeš po gubici! kao i nešto blagonaklonjeniji otvori usta!, iskonski su odgojni i ne nužno isključivo metaforički imperativi saznanja da je ona uvijek omeđena, ali i usko zašivena uz druge nadređene ili podređene nam pojedince.

Pažljivije bi artikulacije povijest slobode morale moći ocrtati, pa možda čak i analizirati u terminima razmjene. Sredstvo trgovanja koje se nudi, daje ili češće uzima, ona je druga ili pretposljednja valuta kojom se podmiruje dug jer i kad tvrdiš da nemaš ništa, da si okovan apsolutnom i neizdrživom neimaštinom, ipak još nešto posjeduješ. Znali su to u prošlosti kao i danas mnogi vlastodršci i zelenaši jednako kao što su to znali i odmetnuti, ali slobodni i uvelike romantizirani socijalni bandolerosi često slavljeni kao junaci i simboli narodne pravednosti poglavito vezane uz agrarna društva: Dick Turpin, Cartouche, Johannes Pueckler, Juraj Janošik, Lampião, Sándor Rózsa, Francisco Sabaté, Bárbara Ramos ili pak Salvatore Giuliano vlastitu su slobodu i robinhoodizam skupo platili. Pa ipak, ne podsjećaju li baš oni na činjenicu da i sama sloboda gotovo uvijek ima svoju cijenu i da nikada nije darovana, da uvijek može biti naplaćena, štoviše preplaćena, što znači da je u tuđim rukama? Ne otvara li taj disparatan odnos pitanje njezine povezanosti sa pravednošću i pravdom, legalitetom kao i legitimitetom? Tko su danas Cartouche, Lampião i Rózsa? Tko su naši nelegalni, ali legitimni socijalni banditi digitalnog doba koji ukazuju na limite slobode i u isto vrijeme njome plaćaju previsoku cijenu takvog upiranja prstom? Jesu li to današnji zviždači poput Juliana Assangea, Edwarda Snowdena, hakera i programera Aarona Swartza ili pak Ahed Tamimi koja nas ponovno podsjeća da sloboda može imati i snažan etnički predznak? Leže li u stanju inkubacije među vojskom nezadovoljnika u korporativnom, civilnom i akademskom sektoru obilježenim freelancingom – nerijetko okarakteriziranim i kao ultimativnim oblikom ropstva, neke buduće Bárbare Ramos, budući Sabatéi, Pueckleri i Janošici?

Kakve god odgovore na ova pitanja pokušali iznaći, na ovom ćemo Sajmu o slobodi slobodno govoriti, pomalo pjevati, ali ujedno i ponajprije slušati. Jer usta i grlo, glasnice i dah potrebni su da bi se o njoj govorilo, da bi se o njoj pregovaralo i dogovaralo, no bez uha i ruke koje bi ih primili na znanje i buduće djelovanje, to je dah bačen u ambis jednokratnosti, potrošen solilokvij u najboljem mogućem slučaju. Stoga, gotovo obrnuto proporcionalno – iako znamo da slobodu kao bjelodanu činjenicu nikada ne možemo vidjeti, osjećamo potrebu da o njoj stalno i nužno moramo slušati. To znači dati prednost sluhu i rehabilitirati uho, vjerojatno najzanemareniji i najmanje responzivan osjetilni organ tijela. Pođe li nam to za rukom, slušati i čuti na taj će način, barem za kratko, postati gledati i vidjeti. Slušajući o njima, možda ćemo okove moći i vidjeti: Voir les chaînes!Voir les chaînes!

Esej uz 24. Sa(n)jam knjige u Istri, 2018.