O granici: Für Damen und für Herenn 

Piše: D.L. Luce

Kasnih pedesetih, u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, kojega je za Austro-Ugarske vladavine gradom o svom trošku podigao Pietro Ciscutti, te se i zvalo Politeama Cisccuti, postavljen je komad srpskog komediografa Branislava Nušića - Put oko svijeta, u kojemu je svjetskog putnika Jovančeta Micića “iz Jagodinu” odigrao glumac Božo Trakić. Gotovo sve mi je iz tih ranih ljeta isparilo iz glave, izem scene na “budimpeštanskom kolodvoru”; naime, u tom prizoru Jovančetov crnogorski suputnik gledajući s vlaka na ugarski kolodvor izgovara slijedeću rečenicu (citiram po sjećanju): “Mora da se ođe dijele dvije države; na jednoj strani piše Für Herren, a na drugoj Für Damenn.” Tako sam na jednoj maloj kazališnoj predstavi stekao svoj prvi, naravno, posve naivni pojam o granici. Kasnije sam se na svoje oči uvjerio kako tu granicu muškarci prelaze češće od žena?! Te sam se zaboravljene zgode prisjetio uz roman Ödöna von Horvatha -  Der ewige Spiesser, kojega sam devedesete čitao u slovenskom prijevodu pod naslovom Večni fillister, te opetovano devedeset i šeste u hrvatskom kao Vječni malograđanin¹. U tom duhovitom Horvathovom opisu putovanja vlakom gospodina Alfonsa Koblera 1929. godine, iz Schellingove ulice u Münchenu na Svjetsku izložbu u Barceloni, u kojoj dotični filistar novog kova prelazi, uz ostale, i  talijansku granicu, te ne znajući ni riječi talijanskog čita zagledan kroz okno kupea njemu nerazumljive natpise, među ostalima i “Donne” e “Uomini”. Naravno, u to ne baš osobito sretno vrijeme više nisam ni uz najbolju volju mogao vjerovati da je granica tek meka razdjelnica između muškog i ženskog toiletta.

                ***
No prije no što se okrenemo granicama za koje, s vremena na vrijeme, padaju glave, tek onako usputno, napomena da gospodin Kobler putuje iz Bavarske i Austrije, u kojima se pije pivo k Mediteranu na kojemu se slavi vino, a prema Ujeviću narodi koji “piju vino, razlikuju se po nekim osobinama od naroda koji piju samo pivo”²… Naime, u spisu Sumrak kumira (Gözzendamerung), Nietzsche će uprijeti prstom u Davida Straussa, pisca čuvene knjige Život Isusov, držeći ga za tvorca pivarskog evanđelja, jer se ovaj u stihovima zavjetovao pivu, toj smeđoj tekućini, vjernošću do smrti. Gdje da se ne nađe kod učene njemačke mladeži ona raznježena izopačenost koju pivo proizvodi za duh, tako se otprilike pita Nietzsche - koliko mrzovoljne oteščalosti, uzetosti, vlage, pamučnosti, toliko je puno piva u njemačkoj inteligenciji. Nije li Horvath, upravo u kruni svog dramskog stvaralaštva, a to je zacjelo “Volksstük” - Priče iz Bečke šume (Geschihten aus dem Wiener Wald) iz 1931., uprizorio dotični štimung zagušljive mitteleuropske pivnice u kojoj će kaplar Adolf Hitler držati militarne govore za otežale, uzete, vlažne, podatne, a da bi Priče okončao uz, moglo bi se reći, šlager sezone: Deutschlandlied. Tek usputno, Hrvatska je danas, moguće, jedina mediteranska zemlja u kojoj se pije više piva, nego vina! Moj nono je držao da bira nije vrijedna spomena. Pio je  malvaziju s lokaliteta Podbreg i Podkal. Podizao je vinograde.

                ***
Moj nono je rođen 1897. “na Lindaru” (456 m nadmorske visine), iznad Pazina koji se u to doba službeno nazivao Mitterburg, tako reći, u samom geofizičkom srcu Istre, u središtu trokuta Trst - Rijeka - Pula. Kršten je kao Ciril Klenovar (familija Bartoni). Moja nona rođena je 1899., isto tako na tih 456 m nadmorske visine, i isto tako, iznad Pazina, kojega su na venetu nazivali Pissin. U knjigu krštenih upisana je kao Lanka Božić (familija Saroti). Bili su Lindarci, Istrijoti, Hrvati, i naravno, državljani Austro-Ugarske Monarhije. Znali su da njihov cesar Franz Joseph stoluje u Beču, ali nisu znali da se Istra službeno naziva Österachiche Küstenland (Austrijsko primorje), niti su si time razbijali glavu. Osim Talijana, Kranjaca (tako su zvali Slovence) i Auštrijaka, nisu imali prilike susresti nikoga drugog od množine naroda Stare Austrije. Pa iako prema Rosamanijevom rječniku, ime Lindar (naravno on dodaje jedno “o” – Lindaro, o čemu Horvathov literarni gospodin Kobler svjedoči prelazeći Brenner”o”) dohodi od latinskog Limitarium³, što upućuje na među, granicu, ni 1914., kad je započeo Veliki rat, još nisu imali jasnu predodžbu o tomu što je zapravo država, pa susljedno, ni državna granica; tek se osamnaeste, kad je Veliki rat priveden kraju, kad je Stara Austrija propala (Austria delenda, Masaryk), frontiera, daleko od one koja dijeli Für Herren i Für Damen, Done e Uomini, usjekla u njihov tegoban, ali jednostavan kampanilistički život. 
                
*** 
Ödön von Horvath, s kojim je započela ova pripovjest o granicama, rođen je, prema jednoj njegovoj autobiografskoj zabilješci, “1901. u Rijeci, na Jadranskom moru, poslije podne u četvrt do pet (prema jednoj drugoj verziji u pola pet)”, u aristokratskoj obitelji – otac je bio, danas bi se reklo, karijerni diplomat. U to doba Rijeka je spadala u Mađarsko primorje. Nakon što, u “znaku vage”, zapisuje da je sa  “trideset i dvije funte (16 kg) napustio Rijeku”, prelazi s kilograma na metre, pa među ostalim, napominje da je, kad je izbio Svjetski rat, bio 1,67 m visok, a kad je okončan 1,80 (“u ratu sam se brzo izvlačio”). U jednoj drugoj bilješci kaže da je rođen u “Rijeci, odrastao u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu, imam mađarski pasoš – ali ‘domovina’? To mi je nepoznato. Tipična sam staroaustrijskomađarska mješavina: mađarsko, hrvatsko, njemačko, češka”… Dopisati će da je za nj “pojam domovine nacionalno krivotvoren”, te da osjeća da “nema domovine”, a to ga, kako kaže, ne čini nesretnim, nego “oslobađa suvišne sentimentalnosti”. Jer, kaže, pripada generaciji koja “nema takvih iluzija”, mada se pita nije li to, moguće “jedina naša iluzija”? Stoga: “Za Austro-Ugarsku ne nalazim ni suze.⁴” No jedno je izvjesno, umjesto prijeratnih 18, poratna Europa se mogla “pohvaliti” s čak 30 suverenih država. 
Godine 1920, u Münchenu objavljuje svoj prvijenac Knjigu plesova (Das Buch der Tanze).
                 ***
 
Iste dvadesete godine, 13. novembra, Ciril i Lanka, koji su se upravo vjenčali, doznali su u Pazinu da su od jučer kad su ministri vanjskih poslova Kraljevine SHS (Jugoslavije) i Kraljevine Italije Ante Trumbić i Carlo Sforza potpisali Ugovor u Rapallu, postali talijanski državljani, i da je confin sada tu kod Rijeke (Fiume). Grof Sforza, koji je, naravno, dijelio tolike predrasude svoga vremena, bio je u biti častan čovjek uvjeren da će se Hrvatima i Slovenacima, koji su ostali s “one strane granice”, zajamčiti najviša manjinska prava (kao “njemačkoj manjini u Danskoj”), no nije računao da će već 1922. Benito Mussolini postati vođa fašističke Italije. Istog dana kad je Mussolini stupio na vlast, Sforza, sad već veleposlanik u Parizu, vraća lisnicu i odbija telefonske i pismene pozive Ducea da se vrati u domovinu (pisma je objavio u pariškom časopisu Candide 1928.). Kao aristokrat u najboljem značenju te riječi, što će reći kao zakleti neprijatelj talijanskog fašizma, njemačkog nacizma, španjolskog frankizma i ruskog komunizma, postaje prvi ezul među ezulima, te će osudivši samoga sebe na tuđinu zapisati kao i toliki prije i poslije njega: “malgrado l’assenza mi sia amara”! Vjerovao je da je fašizam “opera fantastica e di poco durare”. Cijelog svog izbjegličkog života ostati će vjeran ideji Paneurope kao “zajedničke domovine, koja ne bi pobijala ni jednu istinsku snagu naših narodnih patriotizama⁵”.No ta “opera fantastica di poco durare”, vodeći se Duceovim sloganima o romanita i italianita, potkrijepljenima ricinusovim uljem, konvertirala je krsna imena Cirila i Lanke u Giovanni i Francesca, pa su od sada pod novim imenima i dalje kopali, cukljali, šterpali, žorferali tršlje na lokalitetima Podbreg, Podkal, Dražej...

                ***
Godine 1921. rodio se u Orašcu kod Dubrovnika moj otac Antun Lučić, zvan Brican, jer mu je majka bila Konavoka od loze Paljetaka. No ni nakon razgovora na marginama pulskog sajma knjiga, pjesnik Luko Paljetak i moja malenkost, nismo mogli ustanoviti jesmo li u rodu ili nismo. Brican je s dvanaest godina dobio zlatnik s likom Kralja Aleksandra kao najmlađi trubač jednog oficijelnog orkestra u Kraljevini Jugoslaviji. Naravno, poslali su ga u Muzičku školu u Dubrovnik, što će obilježiti njegov životni put koji će ga dovesti do Lindara – čudnovati su putevi gospodnji. .
Rastumačit će im da se malvazija u Konavlima naziva mavasija. Jesu li mu povjerovali?

                ***
Dvije godine poslije Mussolinijeva Marša na Rim (!922.), mlađa braća noneta Cirila – Dušan i Just-Pravdoslav, nakon završene gimnazije u Pazinu, emigriraju u Zagreb i tamo nastavljaju studij. Za njima miljari i miljari brižnih… I oni su kao Sforza moguće zapisali: “gorki su tamo zalogaji hljeba.” Moju prenonu Mariju vodili su jednom godišnje na na granicu na Rječini (Rečini, Fiumeri) da bi se preko granice dovikivala sa sinovima. Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njem gredu soldati, / svaki pušku steže. // Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica: / tu te čeka mati⁶. 
I kad 1938., Horvath posljednji put bude prolazio kroz svoj rodni grad na putu za Pariz, tamo će i dalje stajati “željezna zavjesa” između dviju monarhija – pa iako se ova sintagma pripisuje Cherchilu, izgovorena je po prvi put u talijanskom parlamentu 1924.    

                ***
Godine 1927., rodit će se Cirilu i Lanki, sin Niko, a 1929. kćer Nada, a Giovanniju i Francesci, Nicodemo i Natalia. Te godine na Svjetskoj izložbi u Barceloni, koju je posjetio Horvathov picoloborgese, u talijanskom paviljonu je još uvijek “na sve strane bio samo Mussolini⁷”.  

                ***
Godine 1943., moj nono vodi obilježenog telca za potrebe talijanske vojske u Pazin da bi saznao da je Italija kapitulirala.Telac se vratio svojima, nije volio uniformu.Te iste godine Niko Klenovar iz Lindara i Antun Lučić iz Orašca odlaze u partizane. Istru zauzimaju komandosi kaplara iz Ödönove pivnice - pola Lindara seli u Dahau. Moj nono je imao sreće, govorio je njemački. 
I pričuvni zapovjednik njemačke posade, zapravo Austrijanac iz Beča, inače sveučilišni profesor, rado je uz pršut pio malvaziju i gledao stvari “kroz prste”. Da li mi je samo zato moja nona prva rekla da su i Nijemci ljudi kao mi?

                ***

Godine 1945., mog su oca iz operativne jedinice prebacili u korpus za kulturu, pa je svirao i svirao i svirao dan za danom od Dubrovnika do Trsta. Dan nakon zauzeća grada imao je koncert na trgu Ponte Rosso. Dan ranije, samo nekoliko uličica dalje, poginuo je Niko, sin Lanke i Cirila iz Lindara iznad Pazina. Trst I Istru zauzela je Titova vojska, počela je borba za nove granice, a granice po običaju kroje pobjednici. Svi nacionalisti, pa i kad se predstavljaju kao internacionalisti, žive u opasnoj iluziji da se državne i etničke granice podudaraju.Giovanni i Francesca, jer nova birokracija nije bila prilježna crkvanim knjigama, postaju Ivan i Franica, iako su ih i dalje zvali Ciril i Lanka. Na cimiteru Sv. Martin počivaju pod tuđim imenima!
                
***
Godine 1946, u ozračju narečene borbe za nove granice, Antuna Lučića šalju iz Dubrovnika u Pazin sa zadatkom da mobilizira glazbenike i “formira” Vojnu muziku. Kao partizanskom poručniku dodijeljena mu je plaća u “jugoslavenskim lirama”, što će proslaviti odlaskom cijelog orkestra “gore” na 456 m nadmorske visine. Kao “najbogatijeg”, nono ga, naravno, poziva na večeru na kojoj će upoznati našu mat Nadu Klenovar od Bartoni. Vjenčati će se crkveno već slijedeće godine – rodit ću se ’48, brat ’54. 
                ***

Sestre moje none optiraju za Italiju, odlaze u Polu, iz Pole u Padovu i Milano, addio Pissin, addio Lindaresi, addio Pola, addio tutto… Za njima miljari i miljari…
Moj brat napisati če pjesmu o brodu koji je na relaciji Pula - Venecija – Ancona do marča 1947 dnevno odvozio dva miljara ežuli; pjesmu je uglazbio Franci Blašković (Gori ussi Vinetou): Toscana nave putana (fragment): 
Soldati, kameradi, importirani, / deportirani, ežuli, emigranti, / bolni, ranjeni, siromahi, / brižni, dišperani, dižgracijani, / svi se pelju na Toscani.
Maledetta Tiscana, nave putana.⁸
Država je “hladna neman”, država nema uši za zavičajnost o kojoj s toliko patosa pišu Tomasseo, Črnja, Balota, Rakovac, Tomizza… 

                ***
Lanka i Ciril Bartonov umrli su tik do pred zadnji europski rat u XX. stoljeću, vodit će se na tlu Hrvatske. I opet za granice. Gori Dubrovnik očeve mladosti, Orašac je pod okupacijom, kuća Paljetkovih u Konavlima, spaljena. Na naša vrata u pulskom kvartu Palazzini kuca još jedan rod nesretnika otjeranih sa svojih baština.
A malvazija zori s ove i one strane granica. 

1 Ödőn von Horvath VEČNI FILISTER, Založba Wieser, Ljubljana 1990., prev Mojca Kranjc; VJEČNI MALOGRAĐANIN, Feral Tribune, Split 1996., prev. Igor Bošnjak.
2 Tin Ujević IZABRANI PROZNI SASTAVCI – Akademija flaše, MH, Zagreb 2006., str. 24.
3 Enrico Rosamani VOCABOLARIO GIULIANO, LINT, Trieste 1999., str. 543.
4 D. L. Luce Ödön von Horvath – Autobiografske crtice / Priče iz Bečke šume, Moderna vremena br. 3, str. 11/12, Zagreb 1996.
5 Grof Carlo Sforza EVROPA I EVROPLJANI (SINTHESE DE L’EUROPE), EX LIBRIS, Zagreb 1938, prev. Iso Velikanović, str 73.
6 Mijo Mirković alias Mate Balota DRAGI KAMEN, Na Rečini, MH, Zagreb 1938., str. 33.
7 Odön von Horvath VJEČNI MALOGRAĐANIN, Feral Tribune, Split 1996., str. 90.
8 Branko Lučić-libreto i Franci Blšković-muzika TOSCANA NAVE PUTANA, Pula.