Bertoša, povratak u Kanaan

Piše: Vlaho Bogišić

Tko se zatekao na beogradskim stubištima a barem je malo upućen u istarski panoptikum, ostat će ondje zatečen prezimenima koja odnekud poznaje. Makar se prognana Istra odonud i s drugih dalekih adresa vratila u svoju obećanu, zemlju kanaansku, ti će simbolički pečati, pločice naslijeđa što ih njezini potomci čuvaju kao malu poveznicu, tko zna dokad ostati podsjećanjem da kanaansko nije tek prostorno, već i opće, univerzalno, da je dionicima toga svijeta povratak povjeren kao stanje, a ne svršen čin. Vjerojatno nam ipak više nema tko reći je li i na četvrtom katu zgrade u samom srcu Beograda, na Terazijama, početkom 1940-ih na ulazu u hodnik pisalo Bertoša. Tu je u skromnom smještaju živjela mala istarska prognanička obitelj, roditelji su bili školovani i nepoželjni u povijesnom zavičajnom krugu gdje je fašizam kanio dokrajčiti svaku vrstu drugosti, a njihov će dječak, koji se po vlastitom ranom sjećanju odlikovao snažnom voljom, i prije nego se kao desetogodišnjak vrati preko Crvenoga mora, imaginirati toliko toga po čemu će jednom titrati kao uspomena na horizontu.

Na pločnike zaraćenoga svijeta izlazilo se rijetko, danju je bio pod uzbunama, a noću išaran reflektorima. Maloga su Bertošu roditelji odvodili u „francuski“ vrtić smješten na drugome katu nasuprot obližnjeg „Londona“, a svome će sugovorniku, mladome piscu Velikiću, za dugih pulskih šetnji povjeriti kako je ondje naučio prve francuske deklinacije, usavršene za vrijeme uzbuna u skloništu, gdje im je neka starija gospođa kratila vrijeme francuskom gramatikom: eto ključa za francuski atribut škole mišljenja i europske kulturalnosti s čijom je preobrazbom rastao i bivao joj dostojan tumač. Noću se pak dječak znao prikrasti načetom pločniku od impregniranih drvenih kocki te po koju, kada se njemački stražar okrene, oteti za bubanj peći za ugrijati se u ne samo metaforički hladnim noćima velike europske zime. Ni ta ga okretnost neće napustiti, ostao je snalažljiv na način da cilj do kojega mu je stalo ne žrtvuje kakvom nepromišljenom gestom, makar mamila herojskom eksplozivnošću. Već u prvo doba kada je s ocem izašao iz skloništa na slobodne Terazije počeli su snovati povratak. Bilo je jasno da se europska trulež nepovratno rastače, premda će proći još dosta vremena dok se rat upravo u Istri ne zagrcne u proljetnom krvavom piru. No ni tada povratak vlakovima slobode nije tekao brzo i jednostavno.

Kada se napokon kao desetogodišnjak iskrca na pulskom kolodvoru, sa možda skromnom faktičnom, ali već ne i životnom poputbinom, Bertoša će, po vlastitim riječima, a i u faktičnom, ali opet ne posve i životnom pogledu steći trajnu, konačnu adresu. Jer kao što je Istra Bertoši bila pokretni Kanaan, tako je i stečeni grad Pula postala pokretni urbani tlocrt po kojemu će se kretati između Mletaka i Dubrovnika, Zagreba i Pariza, Trsta i Pazina. Gledajući poslije, kao četrdesetogodišnjak kroz prozor svoj podivljali pulski vrt u dvorištu, podijeljen je između odgovornosti koja od njega traži sklad i svijesti da je, unatoč ljepoti flore što ga je kao igra dotakla na putu u postojbinu, po svome osobnom formatu figura grada, i to njegove nesavršenosti. Kulise napuštenog grada kojima se gimnazijalac Bertoša kreće analogne su istarskim gradinama, zamcima i freskama, dobrim vilama i šumskim divovima iz predteksta povijesti koja će se u njegov rukopis utkati kao filološka matrica. Povjesničar po ranoj vokaciji, dapače arhivski skrupulozan i citatno predan istraživač, Bertoša je biće jezika, i kao sustava i kao alata, vješt u obratu te uvijek iznova mlad u crtanju starih shema. Njegovi su studiji istarski, ali ne tek, ako uopće, po predmetu, studirao je doma i kad je morao odlaziti, jer su tada još uvijek akademski naslovi, bez kojih se ne biva imprimaturno uvjerljiv, uzimani na strani. Stoga je i Bertošina epizoda hrvatskog konzula u Trstu imala posve rijetko, iznimno značenje zatvaranja povijesnog kruga, u jeziku i mišljenju, kao i u političkoj zbilji. Sastavnice svijeta za koje je kao malotko znao da su nedovršene, i kao takvo civilizacijsko tkivo porozne, zrcalile su se u simboličkoj figuri konzula Bertoše kroz (po)stav galiota i „razbojnika“, a ne tek biskupa i velikaša kakvih tobože nismo imali.

Bertošina istarska Hrvatska nije smještena u historicističke kulise, kao historiografska građa i humus društvene zbilje, ona je razlika kakvu se obično razumije kroz komplementarne europske sastavnice, no ovdje se s obzirom na spomenuti integralni studij, povijesno iskustvo i razglašenu kulturu sjećanja dobro sažima u pojmu enciklopedije. Za razliku od francuskog putopisca Charlesa Yriartea, kojim se bavio, i koji „Istru nastoji vidjeti iz ptičje perspektive“ – „jednako kada promatra njezin pejzaž kao i kada promatra kretanje ljudi u tome malome svijetu u pokretu“ – Bertoša je arheolog koji krhotine spaja u mozaik enciklopedičkog potencijala. Bertošina je istarska enciklopedija, i prije nego je na tragu njegovih težnji zbilja formatirana, zasnovana na pretpostavci francuskih protoenciklopedista: kako je enciklopedizam kontraindiciran nacionalizmu. Razumije se da je takva postavka logična s obzirom na lokalnu iredentističku šizmu, no ona svoj pravi, Bertošin razmjer dobiva kada ju se izrazi na višem stupnju takozvanih nacionalnih studija. Bertošina enciklopedija demonstrirala je svu naivnost strepnje da bi Istarska enciklopedija trošila kohezivnu identitetsku supstancu, upravo zastupanjem temeljne glavnice enciklopedičkog, prosvjetiteljskog postava o jeziku kao univerzalnom, a ne razlikovnom alatu.

Leksikonsku biografiju samoga Bertoše znatno je jednostavnije sročiti od one impregnirane kocke u koju staje, ili možda ne, život iz naslova Trošenje života, posljednje od njegovih brojnih knjiga. Zovemo ga ovdje Bertošom, jer je to zavrijedio i jer suzvučje toga pojma nekako odaje dio razmjera po kojemu se čitaju predjeli pejzaža i pamćenja do kojih nam je stalo. Zovemo ga tako makar i u njegovoj užoj obitelji ima Bertoša itekako dostojnih javno zapaženoga imena kakvo je u njegovim akademskim naslovima i priznanjima bilo Miroslav Bertoša. Pokretao je i vodio studijske programe i institute, pisao sinteze i priručnike, uređivao časopise, zastupao i promovirao dostojne kulturne prakse, ukratko strukturirao impresivan i vidljiv curiculum, pa ipak Bertošino doba, poput vremena koja je crpio iz kronika, nije bilo tek sentimentalno kakvim se proteže na stranicama lijepih priča do kojih mu je kao autoru također bilo stalo. Bertoša je junak iz naraštaja koji je ne samo od dalekih, već i od neposrednih predaka naslijedio prostor slobode, mitsku zemlju koju nije bilo dovoljno tek iznova dizajnirati kao arkadijski areal dobroga ulja i vina, sajamske raskoši na kojoj više ne dominiraju živad i sir nego tartufi i knjige, nije bilo dovoljno ni profilirati bogatstvo njezina sjećanja i predaja, ljepotu suživota, convivenze, i odgovornosti za drugoga koja rodbinskim krajinama iz okruženja tako nedostaje. Valjalo je svemu tome dati razumljiv i održiv okvir, i to pod presijom prvo visokih napona, a potom tenzija prividno slabih struja; valjalo se o istarskom univerzumu predikatno govoriti samo strpljivo i iz osobnog argumentacijskog očišta. Takva ukorijenjena, a pokretljiva Bertošina koncepcija čuvala je Istru kada o njoj, na sreću, više nije trebalo govoriti na velikim međunarodnim konferencijama, pa je taj govor tiši, ali jednako snažno odjekuje. U Miroslavu Bertoši Istra je opet jednom imala učenog, poštenog i talentiranog glasnika kojega se u prezentu čuje preko Učke svaki put kada se u Pazinu oglasi zvono.