Osamdesete

Piše: Boro Kontić

Kad su u Sarajevu počele famozne osamdesete? Racionalno gledano mogli bi odmah odgovoriti: Prvog januara 1981. Kako i počinju desetljeća.
To bi odgovor na prvu. Osamdesete u Sarajevu ipak nisu bile samo dani koji se prosto nizaju na kalendaru. Tada se dešavaju gotovo revolucionarne promjene koje pripadaju onom dijelu historije grada koja se, kako vrijeme odmiče, iskazuje kao živa prošlost. Ništa nije nastalo iz pjene pa ni sarajevske osamdesete. Gdje je početak?

Neko bi rekao krajem novembra 1969. Tada je, na gotovo pustom prostoru u centru Sarajeva, koji je dvadeset godina čuvan za ovu namjenu, otvoren kulturno-sportski centar „Skenderija“. 
„Skenderija“ je otvorena svjetskom premijerom partizanske filmske epopeje režisera Veljka Bulajića „Bitka na Neretvi“. Postoje sačuvani fotosi sa te glamurozne svečanosti na kojoj je počasni gost bio jugoslavenski predsjednik Tito okružen svjetskim i domaćim filmskim zvijezdama. Od Orsona Wellesa, Yula Brynnera, Marije Schell, Silve Koščine do Bate Živojinovića, Borisa Dvornika ...
 
Samo deset godina nakon ove svečanosti košarkaški klub Bosna, kome je Skenderija bila domaći teren, postaće prvi jugoslavenski tim koji je osvojio titulu prvaka Europe u košarci (KK Bosna : Emerson 96:93, Grenoble, april 1979). U „Domu mladih“, muzičkom dijelu Skenderije, početkom sedamdesetih nastaće grupa „Bijelo dugme“ i još desetine sličnih bendova. Otvaranjem „Skenderije“ za Sarajlije je počeo drugačiji život koji će potpuno promijeniti grad. Ja sam u to vrijeme krenuo u gimnaziju i Skenderija mi je, kao i većini mladih ljudi u gradu, postala drugi dom.

U isto vrijeme kada je u Sarajevu otvorena „Skenderija“ (29.11.1969.) u nizozemskom Hagu je trajala konferencija svih šest članica ZET-a (Zajedničkog evropskog tržišta – preteča Evropske Unije) na kojoj se raspravljalo i o proširenju tržišta novim članicama. Tada se procjenjivalo da integracija zapadne Evrope dobija nove impulse „čiju ubjedljivost sputava okolnost da je kompromis u Hagu postignut tek pod prijetnjom da se u slučaju raskoraka ZET može naći pred bezizlaznom krizom i vraćanjem unazad u nacionalne surevnjivosti“. 

Gdje je još mogući uzrok sarajevskih osamdesetih? Možda, početkom 1970-tih kada je jedan samozatajni urednik Televizije Sarajevo na TV festivalu u Montreuxu, u Švicarskoj, među stotinama emisija uočio jedan suludi britanski eksperiment i predložio matičnoj kući da ga otkupi za prikazivanje. Urednik je bio Vitomir Lukić, jedan od onih karaktera koji svaku sredinu obogati i ona mu vrati zaboravom, a televizijska serija je nosila naziv „Monty Payton Show“. Nastavak priče je komičan. Televizija Sarajevo je otkupila svih 13 epizoda, a emitirala samo osam jer urednica nikako nije shvatala „šta je ovdje smiješno“. No, i tih osam je bilo dovoljno da Montipajtonovci prospu malo vilinskog praha po jednoj generaciji, uključujući potpisnika ovog teksta, a koja će se pojaviti nekoliko godina kasnije.

Da li je za burne i kreativne „osamdesete“ inicijalna kapisla bio trenutak iz mjeseca maja 1978? Sarajevo je dobilo organizaciju Zimskih olimpijskih igara. Tada je po prvi put u svojoj historiji Radio Sarajevo prekinulo program i u eter iz Atine stigao euforični glas reportera - „Imamo olimpijadu“. Kada je grad uglavnom poznat po atentatu, koji je bio povod Velikom ratu, postao svjetska sportska referenca. Počinju promjene koje će grad pretvoriti u centar zbivanja, a to je osim spektakularnih sportskih borilišta značilo i drugačiji način života - što je starinska definicija kulture. 

Osamdesete godine u Sarajevu podudaraju se i sa onim što se dešava na širem prostoru. Naime, tih se godina u Jugoslaviji hrabro savladava ona oblast ljudskog duha koja je u Evropi bila utemeljena još sa renesansom (raskidom sa srednjevjekovljem) i ovaplotio se u sjajnoj romanesknoj tradiciji Cervantesa, Rableaisa i Swifta, a mogućnost kaustičnog djejstva osvojio sa Voltairom. Potencira se humor koji je jedan od najhrabrijih oblika ispoljavanja ljudskog duha, priznat kao evropska tvorevina, kao neotuđiva okosnica evropske tendencije slobodi mišljenja. Humora bez kojeg je nezamisliva moderna Europa, njena književnost i umjetnost općenito, novinarstvo i javno mnijenje. Negdje u par godina razmaka nastaju u Sarajevu „Top lista nadrealista“ u Beogradu „Indeksovo pozorište“ i u Splitu „Feral Tribune“ kao podlistak „Slobodne Dalmacije“.

Ovaj humor ne priznaje unisonost kao pogled na svijet, skeptičan je prema nametnutim autoritetima, ironičan prema okoštalim obrazcima mišljenja i prosuđivanja. Nepotkupljiv je i ne priznaje tabue. 
U Europi koja se osamdesetih takođe komeša i ide ka finalu iskazanom u rušenju berlinskog zida i baršunastoj revoluciji, Sarajevo svoje suštinsko otvaranje mimo dotadašnjih svjetonazorskih i duhovnih granica realizira i kroz nove medijske sadržaje čiji je zamajac humor i satira.

Ja sam u to vrijeme (maj 1981.) u svoju rubriku „Top lista nadrealista“ doveo grupu sarajevskih gimnazijalaca koji će u par godina od tih petnaest radijskih minuta napraviti medijski požar koji će obasjati osamdesete ne samo u Sarajevu nego mnogo šire. Interesantan je podatak da, gotovo u isto vrijeme, kada Zlatko, Nele, Zenit, Para i Šiber stvaraju radio nadrealiste prvi put je prikazan film „Sjećaš li se Dolly Bell“ u to vrijeme manje poznatog režisera Emira Kusturice. 

Nastaje likovna grupa Zvono (Sadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Saša Bukvić, Narcis Kantardžić, Biljana Gavranović) ispod čijih će se platana, kao nekog golemog šinjela, pojavljivati ne samo slikari nego i megatalentovani pjesnici od kojih za ovu priliku samo pominjem Semezdina Mehmedinovića i Miljenka Jergovića.Ja sam bio posebno vezan za tri fotografa, Mladena Pikulića, Milomira Kovačevića Strašnog i Šahina Šišića čiji su rani radovi zapravo portret tog Sarajeva osamdesetih. Njihova baza se nalazila u jednom mansardnom prostoru u centru Sarajeva odakle su odlazili na duge ture i obilaske grada snimajući veselu čeljad sarajevsku.

Tih godina otvorila se Akademija scenskih umjetnosti iz koje stižu režiseri i glumci, „Audicija“, i posebno „Tetovirano pozorište“ Mladena Materića koje je bez ijedne izgovorene riječi pred vama podastiralo čistu magiju.Tako bi mogli još dugo. Ukratko. Osamdesete su u Sarajevu počele mnogo ranije nego što je ta decenija stigla a po svemu sudeći, jer nisu zaboravljene, nikada neće biti ni okončane?