Rođendansko pismo 30. Sajmu

Piše: Vojo Šiljak

30 godina. Kao jučer.

Sjećam se veselja stvaranja mladih ljudi koje je Magdalena Vodopija okupila oko sebe. Skoro nezamislive ideje letjele su pulskim ulicama, betulama i konobama, pa je skoro neshvatljivo da su se gotovo sve te maštarije i ostvarile u ovih 30 godina. A u početku bio je to pravi mladenački entuzijazam začet u relativno malom istarskom gradu Puli. Od tih 30 godina i ja sam skromno priložio svojih 15 godina. Hvala prijatelju piscu Enesu Kiševiću koji me predložio organizatorima da vodim jedan dio Sajma, kojeg smo nazvali Doručak s autorom. U početku me Magda, direktorica Sajma, prihvaćala sa skepsom misleći da ću estradizirati Sajam, ali vrlo brzo sumnja je nestala. U prilog tome citiram samo ove Magdine rečenice: „Vojo je već na prvom Doručku razbio sve moje sumnje i predrasude. Pred sobom sam imala Majstora“.

30 godina. 

Lijepa je ovo proslava, ali, za mene (i mnoge druge sajamske sanjare) je i tužna. Žao mi je što više nema mojih osobnih prijatelja i sudionika Sajma: Luka Paljetka, Tonka Maroevića, Dušana Karpatskog, Don Branka Sbutege, Predraga Matvejevića, Jřija Menzela, Arsena Dedića, Dragutina Tadijanovića, Irene Vrkljan i Benne Meyera-Wehlacka, Pétera Esterházyja, Mirka Kovača, Dacie Maraini, Zlatka Boureka, Nedjeljka Fabria, Igora Mandića, Jakše Fiamenga, Umberta Eca, Alberta Goldsteina, Nikice Petraka, Daše Drndić, Aleksandra Flakera, Inoslava Beškera, Nedžada Ibrišimovića, Predraga Lucića, Dušana Makavejeva, Viktora Žmegača, Slavka Goldsteina, Abdulaha Sidrana, Mani Gotovac, Borisa Pahora, Vjekoslava Voje Radoičića,  Vjerana Zuppe, Milorada Bibića Mosora…i nemam snage više nabrajati…Velikani umjetnosti i iskreni prijatelji.

Pročitao sam oko 400 knjiga. Mnoge od njih ne bih nikada uzeo u ruke da se nisam pripremao za razgovore, koje sam vodio na Doručku s autorom u Puli. Razgovarao sam s oko 150 autora, vrhunski naših i svjetskih intelektualaca. Između ostalih s Oskarovcem Jřijem Menzelom,  čuvenim Umbertom Ecom, a Orhanu Pamuku sam u razgovoru s njim prognozirao da će dobiti Nobelovu nagradu.
Najstariji sudionik bio je stojednogodišnji Boris Pahor, a za stoti rođendan Dragutina Tadijanovića svi smo stajali i zajedno s raspoloženim i živahnim  pjesnikom pjevali njegovu omiljenu pjesmu:

„Tarabe sam rad' tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti…“

Sajam se sastoji od publike, autora, knjiga, ali i organizatora.   Magdalena Vodopija, direktorica Sajma, je uz Boška Obradovića, Terezu Pulja i Zorana Vodopiju porinula prvi Sajam knjige u Istri.
Dok sam ja vodio Doručak, kao i Kiklope, i druge sajamske priredbe, radio sam sa sjajnom ekipom: Slavicom Ćurković, glavnom organizatoricom i producenticom, Mauriciom Ferlinom, Lovorkom Lisičić, Miodragom Kalčićem Kinom, Egle Vošten, Iris Mošnja,  Reom  Korani, Teom Grujić, Tinom Zenzerović, Ninom Plovanić, Viborom Juhasom i Matkom Plovanićem, a koji je točno rekao: „Sadašnjost Sajma već je postala njegova budućnost.“ A Zoran Simić? Duša Sajma. Pet godina glavni producent Sajma, koji je uvijek unosio veselje i entuzijazam. S obzirom da sam “imao tv veze“ uz moju podršku Hrvatska radio televizija je počela prenositi „uživo“  Doručak s autorom, a za  vrijeme dok sam ih vodio svi su razgovori bili emitirani na  Trećem programu Hrvatskog radija. Izdavačka kuća Disput objavila je zbirku mojih razgovora „Doručak s autorom“ s fotografijama razgovora i posvetama intervjuiranih pisaca. Također je objavljena knjiga „Izvori i uviri“, koja donosi razgovore sa svim sudionicima s kojima sam razgovarao na Sajmu.Uvjeren sam da su i gledatelji i slušatelji prihvatili činjenicu, da  je knjiga prijateljica duše.
A onda smo se razišli… Mislim, Pufka i ja.

U početku bilo mi je malo žao što više neću  biti na Sajmu knjiga u Puli, ali, sada s odmakom od nekoliko godina uviđam da je to bilo najbolje. Došli su neki novi ljudi (i gosti i posjetitelji), a i Aljoša Pužar, koji je postao voditelj Doručka s autorom, ne samo što je vrstan profesor, on je i književni znalac, a kažu mi da je odličan i surazgovaratelj. Dok sam ja vodio Doručak s autorom to je na neki način bio potpis Sajma, njegov sinegdohalni dio. Čak su i neki novinari pisali:  „Doručak bez Voje Šiljka nekome bi se mogao učiniti kao nemoguća misija“. Ali, davno je utvrdio Petar Preradović, a i ja sam suglasan, da na ovom svijetu samo vječna mijena jest, pa sam prepustio svoje mjesto mlađima, onima, dakle, na kojima svijet ostaje.Žao mi je, ali neću moći doći ove godine na proslavu 30. Sajma iz „tehničkih“ razloga, pa mi je žao što neću vidjeti Ivu Grgić, suprugu pokojnog prijatelja Tonka Maroevića, prevoditeljicu gotovo svih mojih pulskih razgovora, zatim Dežulovića, Ivaniševića, Tomića. Bogišića, Fincija, Imamovića Pirkea, Mauricija Ferlina, s kojima bih popio prvu jutarnju kavu u pulskom Domu hrvatskih branitelja gdje se održava Sajam.Ovog puta neću vidjeti Gorku Ostojić Cvajner, povjesničarku umjetnosti i vlasnicu Galerije Cvajner u kojima su održani sjajni  književni susreti… 

Još mi zvone riječi: 
-    Jurina, kamo greš?
-    Idem na Sajam knjiga.
-    Ća ćeš kupit knjigu?
-    Neću, već imam jednu.

Vječni pokoj dušama naših kolega kojih nema više. 
Čestitke organizatorima.
Puležani čuvajte ovaj biser. I sanjajte ga s Pufkom.
"Raj sam oduvijek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku". Prihvaćam ove riječi koje je napisao Jorge Luis Borges, jer to je za mene Sanjam knjige u Puli.