Istarska vina

Piše: Ivica Ivanišević

Kao muškarac u godinama – što je, razumije se, erotska preporuka, a ne hendikep – prošao sam sito, rešeto i, najvažnije, cjedilo. Već u ranoj mladosti naučio sam da se treba čuvati velikodušnosti mojih zemljaka. Kad bi me neki dragi čovjek pozvao na soareju u njegov ljupki zavičaj i zaprijetio mi kušanjem vina, domaćeg, nego šta, iz djedova vinograda i ćaćinog podruma neobično nalik neožbukanoj garaži, oduzele bi mi se noge od užasa. Znao sam što to pretpostavlja: morat ću popiti čašu, dvije, tri, pa još nekoliko putnih, tekućine koja ostavlja ožiljke na jetri i na duši, i cijelo to vrijeme hvaliti dvije loze, vinovu i domaćinovu, jer nam je prva dala veličanstvene plodove, a druga dugu, neprocjenjivo vrijednu tradiciju prerade grozdova u nektar kakvoga nadaleko nema. 

Zapanjuje činjenica koliko je naš narod popio špirita duboko vjerujući da se časti vinima bez premca. A svemu je kriva upravo ropska podložnost baštini predaka. „Ako je valjalo mome ocu, valjat će i meni“, mudrijali su naši agrosofisti, ne mareći što svaki put kada se pozivaju na imenicu otac, ustvari proizvode anagram te riječi: ocat. I tko zna koliko dugo bismo ustrajavali na tome, da se prvi Istranin - čiji nam je identitet, nažalost, da danas ostao nepoznat - nije dosjetio kako osim nas, djedove imaju i, recimo, Francuzi ili Talijani,  te da ne bi bilo loše vidjeti čemu nas njihova tradicija može podučiti.

Prvi koji se navirio izvan granica svoga vinograda, ali i države, brzo je shvatio kako njegove inozemne kolege drukčije gledaju na baštinu i običaje nego što je to kod nas slučaj. Cijene oni sve ono što su im postigli očevi i djedovi, ali ne bezuvjetno, jer jednako tako, pa i više, uvažavaju neporecive spoznaje koje je ovjerila znanost. Ta, iz današnje perspektive, samorazumljiva i banalna spoznaja, početkom je devedesetih imala težinu prevratničkog otkrića. Toliko neočekivanog i odvažnog da su se neki, osobito u žovijalnom predjelu iz kojega dolazim, još dugo, desetak i više godina, podsmjehivali nezahvalnim istarskim revolucionarima koji su pljunuli na vlastite djedove pa pune butelje parfimiranih vina po ukusu tetkastih stranaca. 

Sve što sam do tada znao o istarskim vinima naučio sam za studentskih dana, kada bi me nagovorili da svratimo na piće u zagrebački Klub Istrana ili kada bi neki moj znanac objavio kako doma ima bocu-dvije domaćeg vina kontroliranog, dakle, poluootočkog porijekla. Ne treba se čuditi što sam na temelju tako ograničenih spoznaja izveo zaključak kako Istrani proizvode samo dvije vrste vina: crno, koje se zove teran, ima halucinogena svojstva i uzrokuje trajna oštećenja moždane kore, i bijelo, koje se zove malvazija, i kojemu se mogu obradovati samo prljavi prozori. 

Na mojoj intimnoj skali vinskih užasa, istarska vina nisu bila visoko plasirana. A i kako bi mogla biti uz sve one grozne zagorske, prigorske i podravske delance, cvičeke i direktore, za kojima je mogla vladati velika potražnja samo u bitkama kod Verduna ili na Sommi, kad je sukobljenim stranama nestalo iperita. No teran i malvaziju, pa njihovom zaslugom i Istru kao takvu, svejedno sam doživljavao kao pojmove s kojima je mudro održavati pristojnu distancu.

I tako smo dočekali devedesete. Baš kao u pjesmi pod naslovom „Osamdesete“ grupe Daleka obale, „onda je krenulo, nešto se pomaklo.“ Do nas u južnim provincijama prvo je stigao glas, butelje su malo kasnile u polasku. Ustvari, kasnile su toliko da smo mi morali krenuti k njima. Kao i svi uskogrudni provincijalci, i mi smo stigli oboružani sumnjama i predrasudama. Još dok smo prinosili prvu čašu ustima, u mislima smo ponavljali lokalpatriotsku mantru: „Ma di će se istarsko vino stavit s dalmatinskin?! Ajte lipo lovit rake!“ Da se još jednom očešem o Obalinu pjesmu, ali sada parafrazom, „mnogi su lapani tada govorili kako Istra neće uspjeti“. No kad smo čašu spustili na stol, već smo bili preobraćeni. Doma smo se vratili kao pripadnici ne teritorijalne, nego terroirne obrane, pri čemu smo upravo Istru izabrali braniti kao terroir u koji se kunemo da s njegova puta ne skrenemo.

Nije stvar samo u tome da su teran i malvazija nestali s popisa ubojitih supstanci koje zabranjuje Ženevska konvencija, a pojavili se na vinskim kartama svjetskih restorana, čak i onih besramno skupih, kod kojih se na slobodan stol čeka kao u Hrvatskoj na pregled magnetskom rezonancom. Istra se otvorila i drugima sortama, pa su sauvignoni, merloti, chardonnayi, pinoti, shirazi... te njihove osebujne kupaže nahrupile na tržište, prvo domaće, pa onda i daleko izvan granica. Zaslugom svojih vinara, jedan je poluotok promijenio vlastiti identitet i sliku o sebi, ali i ostvario presudan utjecaj na sve ostale hrvatske regije u kojima su entuzijastični enofili poželjeli slijediti istarski primjer. 

Komemorirajući žrtvu i heroizam pilota koji su stradali u bitci za Britaniju, Winston Churchill izgovorio je čuvenu rečenicu: „Nikad na polju ljudskih sukoba tako velik broj ljudi nije dugovao tako mnogo tako malom broju ljudi.“ Možda će zvučati neumjesno, ali što ću kad mi se čini da bi se ova misao mogla primijeniti i na istarske vinare, šačicu marljivih i pametnih ljudi s vizijom, koji su preporodili svoj zavičaj i značajno utjecali na svoje kolege u drugim dijelovima zemlje, koji su slijedili i još uvijek slijede njihov primjer. 

Dame i gospodo, ja bih se tu zaustavio, jer mi se čini da su tri kartice, baš kao i tri decilitra, ni premalo ni previše, da je u pitanju dostojanstvena i lijepa mjera. Živjeli!