Kuća dobrog prijatelja

Piše: Andrej Nikolaidis

Ne bih mogao napisati putopisni tekst o Puli. Ne zato što sam u Puli bio mnogo puta a ona me – kaže li se tako kada si odlučan da se dodvoriš publici pred kojom gostuješ, ti ili tvoj tekst, svejedno? - dočekala raširenih ruku, pa je to postao i moj grad, dakle grad u kojem nisam stranac. 
Ne postoji mjesto u kojem nisam stranac. Što bi me, u teoriji, moglo učiniti savršenim putopiscem – onim koji bi mogao napisati travelogue o gradu u kojem živi. Ili o gradu u kojem je rođen. No to može svaki izbjeglica. Izbjegličko iskustvo vodi tome: završiš tako što pišeš o posjetu rodnom gradu.
Ne, rekoh. 

Ne bih mogao napisati putopisni tekst o Puli, no ne zato što sam čuo i čitao kako je, u vremenu Google Eartha i Street Viewa, putopis postao književna forma koja ne samo da nema budućnost, nego ni smisao. Internet je danas pun putopisnih blogova: forma je dakle tu. Samo nema književnosti.

Ako si (puto)pisac, ti i ne pišeš o onome što se vidi, nego o onome što vidiš. Svijet koji je svima na dlanu savršeno je skriven, kao što uči Poovo Ukradeno pismo. Ili kako je to formulisao Borislav Pekić: ono što je očigledno, nije istina. Tvrdnja da pisati o gradovima u kojima si stranac nema smisla zato što svatko pritiskom prsta na zaslon telefona može vidjeti svaki dio toga grada i pročitati svaki istorijski ili trivia podatak o svakom njegovom kamenu - zaista nema smisla. Ili ima: koliko i tvrdnja da to što ćemo svi umrijeti, književnosti koja govori o smrti oduzima razlog postojanja. Uzgred, jedino što bi moglo uništiti književnost je ljudska besmrtnost, no to je neka druga priča koju ćemo, ili nećemo, ispričati neki drugi put...

Ne mogu pisati putopis o Puli, ili o bilo kojem drugom gradu, iz istog razloga iz kojega nikada nisam bio u stanju prepričati knjigu koju sam upravo pročitao. Ma kako ta knjiga bila kratka, ma kako zaplet bio jednostavan, imala dva ili hiljadu i dva lika, ja, kada bih prevrnuo posljednju stranicu i knjigu sklopio, pojma nisam imao o tome što se ono, kome i zašto u upravo pročitanom dešavalo. Ne znam, niti sam ikada znao, kako se zovu braća Karamazovi ili junaci Imena ruže. Pomaže kada je ime junakinje/junaka ujedno i ime knjige: Ana Karenjina ili Veliki Gatsby, na primjer.

To je cijena mog beskrupuloznog parazitskog načina čitanja, koji podrazumijeva da dok čitaš ne razmišljaš o onome što čitaš, nego o onome što ćeš, zahvaljujući tome što si upravo pročitao, napisati.
Iz istog razloga ne znam ime nijednog hotela u kojem sam spavao – u Puli, Bruxellesu, Rimu ili Berlinu, svejedno. Ne znam ništa o kvartu u kojem su ti hoteli smješteni, još manje o izgledu soba u kojima sam ležao i presvlačio se. Jer ja, zapravo, nisam bio tamo, nego u asocijacijama i refleksijama koje je taj prostor/vrijeme izazvao. 

Ne znam kako se zovu ni kamo vode ulice kojima sam prolazio. Ne pamtim katnost, boju ni drvenariju zgrada pokraj kojih sam koračao. Nemam ni ideju o tome tko je, kada i zašto podigao bilo koji od grandioznih spomenika ljudskog duha pred koje su me, žali bože truda i vremena, privodili. 
Ne mogu napisati putopis jer bi to – u slučaju Pule – izgledalo ovako.

Hotel je na vrhu brijega. Napustiš ga i koračaš minut-dva. U zgradi desno je izvrstan restoran. Unutra, za velikim stolom, mnogo je ljudi: mnogo više no što bih želio da ih je. Desno od mene, koji mrtvački ćutim odjeven u drečavu, crvenu „Marks & Spencer“ majicu, sjedi Filip David. Desno je i Magdalena Vodopija. Nekoliko stolica od njih – Miljenko Jergović. Govore o Kišu. 

Nastaviš li ravno ulicom, proći ćeš pored stadiona. Desno su zgrade koje izgledaju kao copy/paste paviljona na Grbavici, Sarajevo, gdje je, na adresi Lenjinova 117, živjela moja baba Jelena. Provučeš se kroz špalir uspomena i pred crkvom si. Odatle – opet ravno, naniže. I već si pred zidom Uljanika. Minijaturna kopija tog brodogradilišta postojala je u Tivtu: zvala se Arsenal. Danas su na mjestu Arsenala hoteli s 200 zvjezdica i prazni stanovi bogatih Rusa i zapadnjaka, u kojima nikad nema nikoga. Brodograditelji iz Arsenala su kući ili pod zemljom, prisjećaju se bolje prošlosti. Tamo više nema zanatlija, samo posluga koja opslužuje posade tu ukotvljenih jahti čije katarke na buri proizvode jezive zvuke: kao da noblesse mačuju ljudskim kostima. Sinovi varilaca svirali su punk i metal. Ne znam šta će svirati djeca batlera.

Eto: stigao si do Sajma. Tu su knjige. Tu su dragi ljudi. To se samo zove sajmom. To je kuća dobrog prijatelja.
A prijateljima pišeš mailove, šalješ im prve verzije rukopisa, psuješ im i oca i majku, štagod – ali o prijateljima ne pišeš putopis. 
Tu si, godina je 2009., 2013. 2017. ili 2030., ljudi se još uvijek rukuju, grle i naginju nad knjige otvorene u rukama drugog ljudskog bića, i razumiješ: Pula je, u tvom tekstu, koji je nenapisan no dovršen, vrt koji okružuje Sajam. A on, Sajam, srce je tog vrta.