Leksikon pulskog sna
Kada je mozak u petoj brzini, a adrenalin na himalajskim visinama, onda Sa(n)jam knjige u Istri postane “Grije nas mistik unija”. Može, kao i sa svakim anagramom, i obrnuto. Prvi anagram pulskog Sajma onaj je sa četrnaestog izdanja, čiji je light motiv glasio: “Nomadi smo nismo doma”. Ima li, zaboga, išta prirodnije od igre slovima i riječima na mjestu na kojem, zbilja, u početku bijaše riječ, a tako će ostati dok god se knjige sanjaju. Vrtlog ideja prema kojima se koncipira svaki naredni Sajam, porodio je anagrame – spomenike od slova atmosferi stvaranja jedne cjeline od zbroja individualnih planova i želja, kreiranja i realiziranja programa osmišljavanog s megalomanskim željama i pretpostavkama, ali i siromašnom logistikom, koja nikada nije bila smetnja da Pula bude lupa za detaljan pregled domaće i inozemne književnosti.
Bibliobusi
Godina je 1998. i Taib Šahinpašić, nakladnik koji je uspijevao održavati književne sajmove u opkoljenom Sarajevu, u Pulu je bibliobusom dovezao knjige bh. izdavača. U autobusu koji kao da je posuđen iz filma “Ko to tamo peva”, stigao je na pulski Forum i tamo je nastalo sjećanje na nezaboravnu sliku, ali i, uvjetno kazano, začeta ideja što će na realizaciju čekati cijelo desetljeće. Bibliobusom su 2008. godine stigli i znameniti splitski Utorkaši. Vozio ga je pokojni Goran Zloć Zloja, nekada profesionalni kamiondžija i tvorac truck lit žanra. Neregistrirani autobus/bibliobus sa kartonskim tablicama zaglavio je u snježnim nanosima Like gdje su ga pronašli i do Pule doveli vozači Sajma. Iako promrzli, Utorkaši su užarili Sajam.
Casino
Može i Marine Casino, kao što može i ex Dom JNA. Sve su to imena današnjeg Doma hrvatskih branitelja kojeg svakog prosinca od 2001. godine pretvaramo u Dom Sajma. Do tada su knjige u Puli sanjali beskućnici. Da bi se uopće dogodio, Sajam je skvotao napuštene prostore grada ili bio podstanar u Podstanari, pa u sada nepostojećim galerijama Capitolium i Diana u Gradskoj palači, te još uvijek aktivnoj Galeriji Cvajner. Jedne od tih godina Sajam je koristio napuštenu knjižaru Mladost na Forumu u kojoj je sada Turistička zajednica Pula, pa staru robnu kuću na Portarati kojoj je prijetilo urušavanje, pa nekadašnje Kino Beograd čiji je parter već bio pretvoren u parkiralište. Automobili su tamo i danas. Filmsko platno je još uvijek na svom mjestu.
Češka
Na osmom Sajmu je prvi puta ugošćena jedna zemlja čija je književnost sveobuhvatno prikazana. Republika Češka se u Puli predstavila kao nakladnička velesila s tada 14.000 – da, četranest tisuća! - naslova godišnje. Bio je to, kao u “Casablanci”, početak jednog divnog prijateljstva iz kojeg se dogodila izložba oko 600 čeških naslova, te druženja sa autorima poput Michal Viewegha, autor “Odgoja djevojaka u Češkoj”, Ludvika Vaculika i grandioznog Jiři Menzela. Osim navedenih, u Puli su bile Magdalena Platzova, Lenka Prochazkova i Miloslav Topinka, dok u sajamskoj biblioteci na počasnom mjestu stoji knjiga “Epistolar” češkog kroatista i bohemista Dušana Karpatskog, koji je programom “Dani Češke u Puli” i kasnijim višegodišnjim angažmanima, unio srednjoeuropski duh na Sajam.
Ćuk
Glazbenik Edi Morožin uz pomoć dizajnera Mauricija Ferlina u ugostiteljstvo je zašao na kratko i, poput Docka Holidaya, zakoračio u legendu sa istom takvom oštarijom “Ćuk”. Iako je radila samo dvije godine – od 2001. do 2003. – ta je oštarija, smještena u sred Istre, u Savičenti, postala urbano kulturno središte u kojem su se odvijali sjajni koncerti i književne večeri. Između njih, u “Ćuku” su “Gustafi” imali javne probe. Na osmom Sajmu je na istom mjestu održan pjesnički maraton u sklopu programa Pen u Puli, na kojem se okupilo trideset internacionalnih gostiju, članova PEN-a. “Ćuk” je bio sinonim za najbolje fešte Sajma, do danas nenadmašene, na kojima se svojim virtuoznim rock’n‘rollom istakao Berti Godstein, a kozerijama don Branko Sbutega, ali i za sjajne kobasice i kapuz.
Doručak s autorom
Nutricionisti tvrde da je doručak najvažniji obrok, a gurmani dodaju da jeste – do ručka. Doručak sa autorom je, svjedoči spisak sudionika kojeg ne možemo objaviti u cjelosti – jer je predug – jedan od najvažnijih i naizgled najjednostavnijih programa Sajma u Puli. Jednostavnost je, naravno, posljedica genijalnosti: prvo Voje Šiljka, voditelja koji je Doručak formatirao i standardizirao, te Aljoše Pužara koji ga je nastavio voditi, uz sjajan update. Na Sajmu se, ma kako to zvučalo, svaki dan poznaje po jutru i Doručku i zato je svaki dobar. Sa Vojom i Aljošom su doručkovali gotovo svi najbolji pisci i spisateljice ovog dijela svijeta, ali i dobitnici Nobelove nagrade, najutjecajniji filozofi Europe, književnice čije je mjesto u povijesti književnosti zabetonirano, novinari i novinarke što čuvaju čast svog posrnulog zanata, glazbenici, likovni umjetnici i umjetnice, režiseri, strip majstori… Ma lokalni i globalni autorski all stars tim.
Dževad
Leipziger Buchmesse je stariji i od znamenitog Sajma knjiga u Frankfurtu, uz kojeg čini jedan ključnih punktova europske i svjetske književnosti. Leipzig zbog knjiga ima više posjetitelja godišnje nego Hrvatska stanovnika i tamo svi što se neutemeljeno smatraju važnima, lako otkriju koliko su mali. Sa druge strane, oni koji se imaju razloga smatrati bitnim, u Leipzigu će dobiti potvrdu svoje veličine. Iste godine u kojoj se Sajam knjiga u Puli predstavio u Leipzigu, književnu nagradu za europsko razumijevanje dobio je bosanskohercegovački pisac i čest istarski gost, pokojni Dževad Karahasan. Sudjelujući u predstavljanju Sajma, pred brojnim ga je novinarima najavio kao: “Pula hedonistische buchmesse”. Majstorstvo kazivanja velike istine u samo tri riječi.
Đak
Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba u prosincu u Puli. Monte librić, Pop lektira, Hop lektira, a od ove godine u PULikulArna reforma, programi su namijenjeni đacima osnovnih i srednjih škola koji organizirano dolaze, a kao budući čitatelji odlaze, održavajući vezu sa Sajmom bez nastavničke prisile. “U podne na faksu”, prirodni je programski nastavak stvaranja nove publike za staru, dobru knjigu. Grešnim đakom, točnije dijakom sebe je znao zvati nezaboravni znalac nevidljive a uzbudljive Istre, Branko Fučić, tumač glagoljskih grafita uparanih u oslikane zidove istarskih crkvica. Kada je na trećemu Sajmu, dakle prije više od dva desetljeća, predstavljao tu svoju terru incognitu, ostavio je zapis kao posvetu: “Raskajanoj Magdaleni grišni dijak Branko Fučić”.
Eco
Semiotičar,lingvista,prevoditelj,komunikolog,znanstvenik, jedan od najprevođenijih pisaca današnjice i jedan od najvećih umova prošlog stoljeća, Umberto Eco, gostovao je na dvanaestom Sajmu u Puli. Prva i puna četiri dana sve se vrtjelo oko planetarne ruže, genija kojem je to bio prvi i, nažalost, posljednji nastup u Hrvatskoj u kojoj se pokazao kao susjed koji ono što nije jednostavno razumjeti ili prihvatiti umije podijeliti kao zajedničku potragu. Sudjelovao je u više festivalskih programa, a sigurno se neće zaboraviti simpozij “Radovi u tijeku/Lavori in corso” na kojem je, zajedno s Claudijom Magrisom i svojih dvadesetak europskih prevoditelja provjeravao kako se na kojemu od jezika čitaju priče o ljepoti i otocima skrivene u njegovim talijanskim izvornicima. Zbog Eca se u Puli stajalo u redovima, do pozornice se nije moglo proći, dok su blicevi foto reportera osvijetlili Sajam kao nikada do tada.
Film
Prije nego će postati prijestolnicom ovdašnje književnosti, Pula je bila i glavni grad hrvatskog, odnosno jugoslavenskog filma. Tematska okosnica šesnaestog Sajma nosila je naslov “Knjiga i film” i ušla je, kao ni jedna do tada, u sve sajamske sadržaje, te iznjedrila niz novih programa: “Zameo ih film”, “Američka noć” i “Ponoćni kauboji” samo su neki od programa koji su kroz razgovore s respektabilnom ekipom hrvatske i postjugoslavenske filmske scene raspravljali o povezanosti knjige i filma i odnosu knjige i scenarija.
Dragan Nikolić, Voja Brajović, Mirjana Karanović, Slobodan Šijan, Dušan Makavejev, Bogdan Diklić, Goran Marković, Želimir Žilnik, Rade Šerbedžija, Goran Bogdan, Bobo Jelčić, Sergej Trifunović, Dino Mustafić, Maria Schrader, Rajko Grlić…tek su neki od gostiju i gošći koji su Sajam knjige učinili i mjestom filma, pa čak i kinom u kojem su, premijerno i uz prisustvo autora, prikazana djela Gorana Markovića: igrani film “Turneja” i dokumentarni o Konstantinu Koči Popoviću.
Giardini 2
Plan se nije činio tako lošim. Optimistima, naravno. Dakle onima što nisu mogli zamisliti da će se teška i složena društveno-politička situacija rješavati rafalima i plotunima. No, godinu dana nakon što je Magdalena Vodopija u Puli otvorila knjižaru, ta famozna društveno-politička situacija je, kako se govorilo, eskalirala. Počeo je rat koji će kasnije dobiti naziv – Domovinski. Kada netko 1990., malo prije rata, odluči živjeti od male, privatne i neovisne knjižare, teško da može još jednom zamisliti nešto što ima tako malo veze sa stvarnošću. Recimo, sajam knjiga u zimu 1995. godine, samo četiri mjeseca nakon „Oluje“. No, on se dogodio i evo traje četvrt stoljeća, a to što one male knjižare s početka priče nema, ne znači da nema nove: zove se Giardini 2. Sajam se vratio korijenima, a Pula dobila cjelogodišnju čitateljsku oazu.
Hvala
Za svaki dosadašnji i sve buduće Sajmove.
Istra ispod kore
“Polis - Jadran – Europa”: zamišljen kao još jedan festival, ovaj projekt Udruge Sa(n)jam knjige u Istri pokrenut je na jubilarnom, desetom Sajmu knjiga. Taj festival nije živio dugo, ali njegov glavni program, “Istra ispod kore”, jeste opstao. Riječ je o onoj Istri, umjetničkoj i nekada nedovoljno vidljivoj, čije je tajne otkrivao vrijedni Boško Obradović, udarajući u tom svom zanesenjačkom poslu temelje današnjeg Sajma, neraskidivo vezanog i sa svojom, dakle istarskom scenom, bez obzira je li ona književna, glazbena, likovna… Od 2005. ispod istarske su kore bili Livio Morosin, Tamara Obrovac, Dario Marušić, Drago Orlić, Danijel Načinović i mnogi drugi. Na tom putovanju Istrom nastao je i program “Istra viđena očima stranih pisaca” iz kojeg je (u izdanju izdavačke kuće Vuković & Runjić) proizašla knjiga “U mislima čupam borove” zbornik putopisnih crtica, eseja, priča i autobiografskih kratkih proza koje potpisuje dvadesetak stranih autora i autorica. “Istra ispod kore” imala je svoj vrhunac u Crnoj Gori programom u kojem su sudjelovali Livio Morosin, Dario Marušić, Matija Ferlin, Mauro Ferlin, Matija Debeljuh, Roberta Razzi, Dijana Vidušin, Aljoša Pužar. Suvremena istarska scena se u svibnju se 2007. prikazala u Kotoru, Baru i Ulcinju, a sljedeće godine na festival Un mare due sponde u talijanskom Termoliju, gdje su “Istru ispod kore” otkrivali Alen i Nenad Sinkauz.
Jedinstven
Ako, osim u posvećenosti organizatora, u pulskom uspjehu ima tajne, onda je ona upravo u atmosferi Sajma na kojem se pisci ne osjećaju kao žive reklame za knjige u masovnoj prodaji, niti se one koji knjige čitaju dovodi pred brda naslova i pod neonska svjetla, mami popustima i nagovara da beletristiku na veliko, po akcijskim cijenama i što brže. „Tko god je došao pitati za know how, govorila sam mu da mora vjerovati da to što radi – jednostavno treba raditi, ali ne zato što je nekome drugom važno, već zato što osjeća da je važno njemu“, recept je direktorice Sajma, Magdalene Vodopija. Tajan, dakle, nije, ali jedinstven – jeste.
Kiklop
“Kiklop” je, naravno, roman Ranka Marinkovića po kojem književna nagrada Sajma dobila ime. Od 2004. do 2014. godine, nagrada Kiklop bila je najznačajnija književna nagrada u Hrvatskoj: svake se godine dodjeljivala u više od deset kategorija - autorima i nakladnicima koji su svojim radom zadužili hrvatsku literarno-znanstvenu i humanističku scenu, kao i onima koji su takvim putevima tek krenuli. Prva dodjela nagrade održana je u Grand salonu broda Dalmacija na vezu mola Carbone. Od 2009. dodjeljivan je Kiklop za životno djelo, čiji je prvi laureat Aleksandar Flaker, a slijede ga Slavko Goldstein, Predrag Matvejević, Mirko Kovač i Milivoj Solar. Akademski slikar i kipar Josip Diminić, autor je prve Kiklop statue, dok su ostale djelo nedavno preminule Marine Orlić. Ukidanje nagrade bio je apel da se obrati pozornost na problem domaćeg izdavaštva. Ona je, ta pozornost, izostala, a za povijest je ostalo da su Kiklopa dobili, uz ostale, Orhan Pamuk, Igor Mandić, Ante Tomić, Arsen Dedić, Daša Drndić i mnogi, mnogi drugi. Jednog je sudskim putem sebi osigurala i slučajna junakinja posljednjeg velikog književnog skandala u nas, Nives Celzijus.
Libar
Ljudima što žive uz more, bit će da je zbog južine, svašta padne na pamet. Eto, recimo, u Istri čvrsto vjeruju kako je libar njihova, istarska riječ za knjigu. To što je “Libar Marka Uvodića” jedna od najznačajnijih knjiga u i o Dalmaciji, ponajprije Splitu, znači im onoliko koliko Dalmatinci vjeruju da je libar njihova i samo njihova riječ. I ne, uopće ih ne može pokolebati to što je himna Sajma knjiga u Puli “Dajte mi libar”, autora Livija Morosina. Svađe i šale na stranu, jer nisu važne. Bitan je “Libar za vajk” – pulska nagrada utemeljena 2015. godine. Dodjeljuje se za djelo koje će, po mišljenju ponajboljih hrvatskih knjižara, te publike Sajma, generacijama ostati u obiteljskim knjižnicama, čuvano zbog svoje svevremene vrijednosti ili za vajk, zanavijek, zauvijek. Dosadašnji laureati su: Miljenko Jergović za “Sarajevo, plan grada”, Olja Savičević Ivančević za djelo “Pjevač u noći”, Orhan Pamuk za “Čudno je u mojoj glavi” i Ješa Denegrij za “Gorgonu”.
Ljubljana bere
“Laibach Kunst Machine” u nekadašnjoj crkvi, a danas Galeriji Sveta srca, dirljivi hommagei veličanstveni akterima slovenske kulture i pulskim prijateljima, Alešu Debeljaku i Tomažu Šalamunu, program “Noć galerija” i divne noći sa Metkom Krašovec, sada, na žalost, pokojnom Šalamunovom udovicom, a dani i sve ostalo vrijeme sa Goranom Vojnovićem, službeno slovenskim režiserom i piscem u čiji je identitet i Pula utkana. “Ljubljana bere” je regionalni program dvadeset i drugog Sajma i, još uvijek, najbolje oblikovani regionalni program u ozbiljnoj konkurenciji koju čine: predstavljanje bosanskohercegovačke književnosti, pa “Beograd čita”, “Hercegovina čita”, “Vojvodina čita”, “Makedonija čita”…
Monte Librić
Bez takozvanih strateških planova i pratećih evaluacija, bez šarenih tablica računarskih programa i zvučnih koliko i ispraznih menadžerskih fraza, 2008. godine je nastao Monte Librić – Festival dječje knjige, imaginarni osmi brežuljak iznad sedam pulskih postojećih. Vodeći se zakonitostima struke i željom za kreativnim pomacima, Sa(n)jam knjige u Istri stvarao je i stvara brdo knjiga namijenjenih najmlađima. U početku su Sajam i Monte Librić imali isti termin: na prvom katu Doma hrvatskih branitelja postavljen tunel koji je vodio do čarobne pozornice na kojoj te startne promocije održavao Mladen Kušec, ujedno i autor himne “Librić, Monte Librić”. Najprepoznatljiviji program Monte Librića je “Priča za laku noć uz Baku Librić”. Festival dječje knjige danas se održava u zasebnom, proljetnom terminu i u Zajednici Talijana Pula - Circolo.
Nezavisnost
Krajem ljeta 1995., da ponovimo, nezamislivo je bilo puno toga: recimo, da će Pula već na zimu imati Sajam knjiga i da će nekada, bilo kada, Crna Gora vratiti izgubljenu nezavisnost. Prvo se, znamo, dogodilo, a drugo je pamtljivo i po tome što je godina crnogorske nezavisnosti i godina programa “Sinovi i kćeri”, u kojem su sudjelovali tada mladi crnogorski autori i autorice predvođeni Andrejem Nikolaidisom. Tom prigodom objavljene su tri knjige: “Sinovi: Pogled u suvremenu crnogorsku prozu”, “Kćeri: Pogled u suvremenu crnogorsku poeziju”, te roman “Auschwitz cafe” Dragana Radulovića. Produciran je i film Ines Pletikos: “Sinovi i kćeri u trazicijskom Disneylandu”.
(N)j
U Puli se nj piše (n)j. Zagrade se ne izgovaraju. Kada su jednog nogometnog trenera pitali koja je filozofija njegove postavke igre, on je odgovorio: “Filozofija je da nema filozofije”. Duži i jasniji odgovor se ni u Puli ne može dobiti. Sve je tu, naizgled, jednostavno: prvo treba sanjati, a onda na javi snove ostvariti. Zbilja, nema nikakve filozofije. Zato ima puno rada i volje da se nešto naizgled uobičajeno – a bilo kakav sajam knjiga i festival autora se doimaju tako prokleto običnim - pretvara u neuobičajeno, u prvorazredni kulturni događaj sa više slojeva koji se neprestano dodiruju i prepliću, ali tako da jedni drugima niti smetaju, niti se međusobno zasjenjuju. Da bi bio Sajam, trebalo je, dakla imati san, da bi potrajao, morao je postati Sa(n)jam.
Oštarije Sajma
“Castropola” – tako se zvala ona knjižara koje više nema i u kojoj je začet Sajam knjiga, a preko puta nje je bila oštarija “Kod Tomasa”, mjesto u koje je Claudio Magris stigao sa stolicom u rukama, donešenom naravno iz knjižare. Gužva pametnim ljudima ne smeta da se komotno smjeste. U kultnom kafiću “Foška” književnost se “služila” uz fritule, dok je “Kod Domenica” Rambo Amadeus svladao jednog voditelja – Krunu Lokotara - i umalo oborio drugog, Borisa Dežulovića. Kunstkafe galerija „Cvajner“, očigledno je iz naziva, nije oštarija, ali je kao kultni prostor grada i Sajma, zahvaljujući znamenitoj povjesničarki umjetnosti i još čuvenijoj domaćici, Gorki Ostojić Cvajner, bila i to, baš kao i Galerija „Makina“ Hassana Abdelghanija – fotografa i voditelja galerije koji ima urođeni dar da svaku izložbu pretvori i u nezaboravno sajamsko druženje. Na listi artističko-hedonističkih oaza su i “Dragi kamen”, “P14”, “Bounty”, “Uliks”, “Velanera”, “Valsabbion”, te nezaboravni i napušteni bar Hotela Pula u kojem je publiku animirao the najveći ikada, razarač sa dušom pjesnika: Mate Parlov.
Predrag
Bio je Duje! A tamo gdje je bio Duje sve se drugo pretvaralo u kulisu, a svi u statiste predstave koja je trajala malo, samo pedeset i četiri godine. Režiser, dramski pisac, pjesnik koji je sam napisao više stihova nego nekoliko omanjih nacija, novinar, urednik, satiričar. Predrag Lucić Duje nije bio samo to. On je bio više. Bio je sve. Zato se Duju ne može pamtiti po nečemu. Može ga se samo pamtiti. “I ako je književnost u pravu - a samo je književnost u pravu - i ako je odlaskom Predraga Lucića završila historija jednog nepojamno ogromnog svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se naši vrtjeli oko njegovog, mi smo u tom praznom kozmosu ostali bez najsjajnije zvijezde, da po njemu glavinjamo i sudaramo se nesigurni u vlastite orbite”, napisao je Boris Dežulović nakon što je Predrag otišao da objasni Stvoritelju gdje se točno zajebo, jer on, Predrag, zna i to, kao što je znao - sve. S tim je, brižljivo složenim teretom, dolazio u Pulu. Još bi ponio i osmijeh. Nema ga više, kažu. Lažu, mora da samo dobro lažu.
Rock’n’roll
Da je bio samo glazba, rock and roll nikada ne bi ni nastao: na svijetu je ionako previše buke. Jesmo li maloprije rekli da u Puli nema filozofije? Jesmo. Krivo: ipak je ima i ista je kao i filozofija rock and rolla. Tko ne zna na što se misli, neka dođe da vidi. Tko zna, nije loše da ponovi gradivo. U prosincu se, ponovit ćemo i to, u Puli dešava Sajam knjiga, a na Sajmu je glazbeni line up kao na boljem glazbenom festivalu: Darko Rundek, Arsen Dedić, Kemal Monteno, Vlado Kreslin, Zoran Predin, Leibach, Boris Kovač, Amira Medunjanin, Zoster, Dario Marušić, Livio Morosin, Jelena Popržan, Rina Kačinari, Rambo Amadeus, Gustafi, East Rodeo, Gibonni… Ma ne boljem, već najboljem.
Srce
Proza, da se ne lažemo, ne stoji najbolje, a poezija još i gore. Na rubu je nakladničkog zanimanja, dok joj posmrtni ostaci ozbiljne književne kritike posvećuju znatno manje pažnje nego drugim književnim formama. Pjesnik ili pjesnikinja se ne postaje: nema, naime, znanstvenih dokaza da je netko sjeo i razmišljao o tome hoće li, kada odraste, popravljati zube, mijenjati motorno ulje, svirati harfu, igrati ragbi ili pisati stihove. Poezija je pitanje srca i upravo se tako zove program na Sajmu posvećen njenom veličanstvu. Ima među proznim i dramskim piscima sjajnih pjesnika, ali ne puno. Više je onih što su probali napisati pjesmu i od tog pokušaja desetljećima imaju trauma. Među pjesnicima i pjesnikinjama je znatno više dobrih proznih autora i autorica. I svi, odnosno sve, su prvo pjesnici i pjesnikinje pa tek onda drugo, treće, trideset peto... U Puli samo ovo prvo.
Štednja
U bazi nepotrebnih podataka stoji i onaj da je slogan – “Štednja je mudrost trošenja” – za jednu, danas nepostojeću banku osmislio honorarni copywriter, profesionalni psihijatar i osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić osobno. Pa tko bi normalan onda štedio? “Nema para” vječni je odgovor glavne organizatorice Sajma na želje kreatora programa, a “dofinanciranje” riječ koja se najviše koristi. Jedna drugu, naravno, poništavaju, kao što se nemanje para pretvara u takozvani programirani minus, odnosno ulaganje u programske sadržaje bez obzira na financijske posljedice. Sajam je, posljedično, bankrotirao više i puta i, kako vidimo, nekako se izvukao. Dijelom i zahvaljujući prvom javno-privatnom ugovoru, onom sa Zagrebačkom bankom, Istarskom županijom i Gradom Pula. Probijanje proračuna u Puli je poput pušenja: ružna navika u kojoj se ipak uživa.
Tusta
Valjda je samo za organe gonjenja bio Branko Črnac, a za sve ostale je i bio i ostao Tusta: proleter u radno i punker u svo vrijeme, frontmen – ne pjevač, jer je pjevanje samo dio dužnosti i obveza frontmena – “KUD Idijota”, pulskog benda koji je od prvog dana postojanja do Tustine smrti svirao u istom sastavu i pred kojim je, prema vlastitom piznanju, Mile Kekin iz “Hladnog piva” imao veću tremu nego pred “Ramonesima”. Sajam knjiga je, jer je to jednostavno prirodno, bio mjesto na kojem je predstavljena autobiografija “Život s Idi(j)otima” Nenada Marjanovića, dakle dr. Frica iz “KUD Idijota”, ali i održana pulska premijera dokumentarnog filma Andreja Korovljeva “Tusta”. Tko do tada nije, poslije jeste razumio energiju grada radničke klase i punkerskog naboja!
Utorkaši
Trebalo je to biti samo obično, prijateljsko druženje u Konobi “Hvaranin”. Odabran je, jer je bilo razloga, utorak. A onda je netko negdje to nazvao književnim kružokom iako je među “Utorkašima” važilo i važi samo jedno pravilo: o književnosti se ne razgovara. Ona se stvara u miru, dok se u konobi jede, pije i priča o najvažnijim pitanjima današnjice poput, recimo, onoga što je bolje: janje ili jare s ražnja. Splitska ekipa novinara i pisaca svoje je i malo i velo misto napuštala radi gostovanja na pulskom Sajmu. Miljenici pulske publike: Renato Baretić, Milorad Bibić Mosor, Alem Ćurin, Boris Dežulović, Ante Tomić, Ivica Ivanišević,Zlatko Gall… održali su neke od najupečatljivijih i najemotivnijih književnih susreta. Iza sebe su ostavili i niz izdanja, napisanih specijalno za Sajam: zbirke “Naši preci”, “Naša spiza”, “Naši sprovodi”, “Naša putovanja”, “Naši sakramenti” i “Naš Mosor”. Knjigu o miss Utorka, Lepoj Smoje, još nisu napisali. Jedno vrijeme je, do mirne reintegracije, postojao i “Čisti utorak 1861”.
Via dei fumetti
U prijevodu na dva jezika: Stripovska ulica ili Strip Strasse. Sajam je za svoj dvadeseti jubilej u žarište događanja postavio strip - neopravdano marginalizirani medij u svijetu kulturnih događanja. “Crtani romani”, kako ljubitelji, na opće zgražanje autora, zovu stripove, na Sajam su ušli kroz velika vrata i odmah zaboravili, s dobrim razlogom i na obostrano zadovoljstvo, kako se izlazi. U proteklih pet godina nisu se samo održavale promocije stripova i grafičkih romana, već je posebno i u znaku stripa osmišljena i cijela Via dei fumetti/Stripovska ulica/Strip Strasse. Za neupućene i vjernike GPS-a, nalazi se u pulskoj Maksimijanovoj ulici i Prolazu kod zdenca. Za sve ostalo obratiti se stripašima. Čak i za ples. Oni to jako vole.
Zatvoreno more
Pula, grad i prostor održavanja Sajma, nekadašnja najveća ratna luka Austro-Ugarskog Carstva. U godini obilježavanja stote obljetnice početka Prvoga svjetskog rata Sajam je bio posvećen toj nemiloj 1914. Izložbom Mauricija Ferlina “Zatvoreno more” na najbolji je način otvorena rasprava o Velikom ratu. Autor i art direktor Sajma je asocijativno povezao minirani pulski akvatorij 1914., zarobljenu francusku podmornicu “Curie”, te njezinoga kasnijeg kapetana Georga von Trappa, poznatijeg kao oca pjevajuće obitelji iz predstave, a potom i iz holivudskog filma "Moje pjesme moji snovi". Svaki je Sajam stanovita posveta Puli, kako i zaslužuje grad koji se brine da gosti mirno sanjaju knjige.
Želja
Godine 2024. održavamo 30. Sa(n)jam knjige u Istri. Budućim organizatorima želimo sve najbolje za 300. Brzo će to. Pa i prvi kao da je bio jučer.
