Neke čudne godine

Piše: Emir Imamović Pirke

Bilo je to… Pa, najpreciznije je reći da je bilo nevjerojatno. U kolovozu 1995. godine u Hrvatskoj je i dalje službeno trajao rat, dio njezina teritorija nisu kontrolirale centralne vlasti, a to što se, napokon, osjećalo da mir dolazi, nije značilo da će ama baš sve od koliko sutra biti – obično. Upravo tada, tog ljeta i te godine, pokrenut je Sajam knjiga. Samo što to još nije bio ni sajam kao takav, ni samo festival i nije…

Čak ni na papiru to nije izgledalo realno, moguće, razumno. Ali eto, dogodilo se.

Teorija kaže da nije važno je li se nešto zbilja dogodilo, nego je li ispričano dovoljno uvjerljivo kao da se jest dogodilo. U ovom se slučaju, ipak, prvo moralo dogoditi. Imaginacija ne bi bila dovoljna za uvjerljivost.

Kasnije, puno kasnije, u novom stoljeću i pred njegovo, pokazat će se, čudno doba, otvoren je 25. sajam knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri. Bilo je to 5. prosinca 2019. godine. I bilo je, kako i priliči jubilarnim izdanjima i posebnog obilježavanja vrijednim obljetnicama, blistavo i sjajno. Tako da je i iznenadno otkazivanje dolaska dobitnika Nobelove nagrade za književnost, turskog pisca Orhana Pamuka – inače davnoga gosta Pule i dobitnika sajamske nagrade „Kiklop“ – prošlo kao ljetnji pljusak. Onaj što neugodno iznenadi, malo, zanemarivo malo promijeni plan za taj dan i prođe taman na vrijeme da nervoza prođe do večere.

Sajam knjiga u Puli nije velik samo zbog svojih stotinjak programa svake godine, gošći i gostiju impozantnih bibliografija i biografija, nagrađivanih autora i autorica, pisaca i spisateljica koji i koje, poput Umberta Eca, u Puli nisu bili zato što su karijerno morali, nego samo zato što su željeli. Istarski je Sajam velik po tome što, eto, može podnijeti nagla otkazivanja zbog kojih bi se negdje drugdje barem dvoje iz organizacijske ekipe objesilo u garaži.

Da svijet nema ružan običaj stalnog mijenjanja na gore, s tog bismo se, jubilarnog 25. sajma knjiga i autora sjećali koječega: još jednog gostovanja Claudija Magrisa, nastupa Jurija Andruhovyča, Guzel Jahine, Miroslava Bertoše, Tamare Obrovac, Sergeja Lebedeva, Almina Kaplana, Anje Golob, projekcije dokomunetarnog filma „Tusta“ o, naravno, Branku Črncu Tusti, Noći punkera & proletera… Vjerojatno bismo zaboravili ili barem sasvim drugačije pamtili kako je direktorica Sajma Magdalena Vodopija rekla da će idući Sajam knjiga biti kao prvi jer nema ništa opasnije od rutine i ukalupljivanja u zadane forme.

I bio je, samo što to sa željama nije imalo nikakve veze. U proljeće 2020. godine činilo se da više nikad neće biti starog svijeta i starog života – čak je skovana i ona odvratna sintagma „novo normalno“ – na ljeto smo čvrsto vjerovali da je covid-19 bio prolazna elementarna nepogoda, a u zimu, tek nekoliko dana prije planiranog otvaranja, Sajam knjiga i autora je – otkazan!

Formalno, samo je odgođen, ali malo je tko, budimo iskreni, vjerovao da će ga biti prije, u najboljem slučaju, 2022. godine. U te malobrojne ulaze žene – samo i isključivo žene, što je divno – koje bi bile u stanju organizirati književnu manifestaciju dva sata nakon nuklearnog rata.

U ljeto 2021. godine 26. sajam zbilja jest bio kao prvi: gerilski, u barovima i napuštenim tvorničkim halama, na pulskim ulicama i trgovima, gdje će se dogoditi i 27., samo u uobičajenom, zimskom terminu. Petar Gudelj, Svetislav Basara, Ivica Đikić, Magdalena Blažević, Nada Gašić, Dorta Jagić, Boris Miljković, Evelina Rudan, Želimir Periš, Milan Rakovac, Duško Šibl, Tanja Stupar Trifunović, Danijel Žeželj, Sofija Andruhovyč, Ivan Čolović, Jurica Pavičić, Dubravka Stojanović, Tone Stojko, Sergej Trifunović, Zanzim i mnogi, mnogi drugi potvrdili su ono što je histerično zagovaranje online-kulture dalo naslutiti: tehnološki napredak olakšao je načine pisanja – nema više pera i olovaka, pisaćih strojeva i korektora, ma svih užasa zbog kojih su se autori i autorice morali koncentrirati kao da će diktirati kamenoklesaru – književnost se može čitati na monitoru, tabletu, a tko nema problema s dioptrijom i sa smartphonea, ali joj život može udahnuti samo neposredan kontakt pisaca, spisateljica i publike.  

Održati dva pandemijska Sajma koja se prave da to nisu, bilo je prokleto teško i zadivljujuće hrabro. I važno, jako, jako važno. Kome treba objašnjavati zašto, očito se izgubio u bespućima internetske zbiljnosti. Kao što je već netko rekao: na mreži tri klika dijele esej Umberta Eca od pronografije, a to što ovo nije esej Umberta Eca, ne znači da je pornografija dalje nego inače.

Prošle, 2022. godine sve je, kako je nekad pjevala „Ekatarina Velika“, izgledalo kao da je bilo nekad, a opet, parafrazirajući bosanskohercegovačkog pjesnika Abdulaha Sidrana, ni nalik. Sajam knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri vratio se u redoviti termin, u Dom hrvatskih branitelja čija arhitekonska grandioznost savršeno odgovara događaju koji ne funkcionira kao centar veleprodaje knjiga, nego kao autorska Arkadija i opet su žene – iste one žene koje bi bile u stanju organizirati književnu manifestaciju dva sata nakon nuklearnog rata – počele stvarati sajamske programe radi kojih se u Pulu ne dolazi jer se karijerno mora, nego zato što se želi.

Netko bi, svakakvog svijeta ima, pomislio da je 29 Sajmova knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri samo predigra za još jedan jubilarni, trideseti. E, nije. Sve drugo jest.

A i ti obljetnički su, naučili smo, opasni.