Od Marine-kasina do Sajma knjiga u Istri

Piše: Miodrag Kalčić

Nedaleko od Ciscuttijeva Novog kazališta (otvorenog 28. prosinca 1854.), Teatro Nuovo, na suprotnoj jugozapadnoj strani ruba Danteova trga časnici i vojni činovnici, ne želeći se miješati s prostodušnim puljskim pukom (najobičnijim civilima, radnicima Arsenala, malograđanima), sagradili su sebi časnički dom (kupivši kuću s velikom okućnicom od tog istog poduzetnika i profitera Pietra Ciscuttija, koji je, znajući za nakane Mornarice, kupio zemljište prije njih i znatno im ga skuplje preprodao), prostor za druženja, zabave i veselice. 

Zatvoreni, getoizirani i elitistički Mornarički klub, Marine-Kasino, za obične Puljane nedostupan i nepostojeći prostor, otvoren je samo i isključivo za puljske časnike (njihove obitelji, prijatelje i kolege izvan Pule uz puljsku preporuku i garanciju) devetog svibnja 1872. 

Časnik Ratne mornarice (vojni kartograf), rodom Puljanin, austrijski književnik Franz Karl Ginzkey (1871. – 1963.) sjeća se: „U svakom pogledu bijaše to mjesto upravljano na svjetski način, koji je pak zvanju pomorca svakoga doba svojstven. Tu se jelo, igralo i njegovalo društvenost svake vrste, a potpuna ravnopravnost svih, bilo visokih ili niskih, stvorila je ozračje slobodnog ljudskog odnosa. Dosta je važno da je po rangu najstariji admiral i najmlađi pomorski pitomac davao za Kasino isti mjesečni iznos. Unutar njegovih prostora prekidali su se svi službeni odnosi, nije se više moralo pretpostavljenoga vojnički pozdravljati, u toj društvenosti puhao je lahor slobode mora, a moje mladenačko stajalište prema tome mogaše biti samo veoma pozitivno.“ 

Zapravo, austrijski časnici nastavljali su vojnički posao skinuvši uniformu (bez hijerarhijske stege) ponovo se međusobno družeći u Mornaričkom klubu, getoizirajući se od puljskoga puka uz jednako jeftinu zabavu kao i u onih od kojih su se izdvojili. Kopirajući stare, ugledne i gospodske klubove Velike Britanije, austrijska se vojna gospoda družila u formalno zatvorenom društvu (izdvajajući se iz svih gradskih događanja) časničkoga Marine-Kasina, koji je imao (veliku) zadaću njegovanja njemačke i austrijske, općenito germanske kulture. 

Bio je to elitni časnički klub u koji su imali pristupa samo oni gosti koje bi uveo netko od članova. Da bi netko od civila mogao uči u to elitno društvo, morao je imati preporuku dvojice članova. Članovi su plaćali ulaznu članarinu od 1000 kruna, a potom manje iznose na mjesec. U prvoj godini djelovanja društvo je okupljalo 305 članova, a 1913. bilo ih je već 1420. Klub mornaričkih časnika postao je s vremenom skučen za novopridošlu mornaričku plemenitašku gospodu i komociju razmaženih časnika, valjalo je srušiti stari i sagraditi novi, veći (i dojmljiviji) Marine-Kasino.

Na istome mjestu gdje je 1872. godine bila podignuta prva zgrada Kasina sagrađena je prema projektu bečkoga arhitekta Ludwiga Baumanna, 41 godinu kasnije, nova, znatno veća i prostranija (15.000 četvornih metara) zgrada Mornaričkoga kasina, svečano otvorena 20. prosinca 1913., s mnoštvom dvorana različitih namjena: klubova, salona, koncertnih i plesnih sala, garderoba, restorana, kavana, barova, kafeterija, pivnica, vinotekom, knjižnicom, kinodvoranom, čitaonicom, streljanom, kuglanom, sobom za biljar, kartašnicama, igraonicama (za šah i domino), frizerskim salonima, brijačnicama, čekaonicom za pse… 

Mornarički je kasino bio otvoren od pet sati ujutro do dva sata iza ponoći. Članovi i gosti Kasina su se, uz znanstvena predavanja, promocije pomorskih, vojnih i inih publikacija, kazališne predstave, koncerte i prikazivanja filmova, često zabavljali plesom (balovima) i pokladnim svečanostima. 

Sve je to, međutim, kratko trajalo. Neslućeni (tada, potkraj 1913. godine) Veliki rat stigao je na velika vrata u glavnu ratnu luku Monarhije i zaustavio veselje i smijeh u austrijskom elitnom časničkom klubu.
Nakon austrougarskoga poraza u ratu i pripajanja Istre Kraljevini Italiji, Pula postaje nevažan grad i beznačajna luka lišena dotad najvažnije gospodarske djelatnosti – vojne brodogradnje, a golemi i raskošni Mornarički kasino pretvoren je u Palazzo del governo, političko središte i sjedište fašističke vlasti Istarske provincije. 

Nemilosrdno savezničko bombardiranje Pule potkraj Drugoga svjetskog rata slučajno je poštedjelo Marine-Kasino, prošao je tek s manjim oštećenjima pročelja, za razliku od nasuprotne, samo širinom ulice udaljene palače nadvojvode Karla Stjepana, koja je sravnjena do temelja. Zdanje je obnovljeno i popravljeno netom nakon rata u socijalističkoj Jugoslaviji (navodno po Titovoj direktivi), kad je ponovo dobilo prijašnju namjenu, najprije kao Dom Jugoslavenske ratne mornarice, a potom kao Dom Jugoslavenske narodne armije, sa sličnim sadržajima kao u vrijeme Austrije, ali ne više elitistički, nego otvoren za šire građanstvo s raznolikim (režimu primjerenim) kulturnim manifestacijama. 

Nakon Domovinskog rata, u kojem je Pula nasreću ostala neokrznuta, Dom JNA u novoj državi postaje, naravno, Dom hrvatskih branitelja, sa znatno manjom kulturnom i zabavnom ponudom. 
Od 1996. godine u zgradi se čuva stara i vrijedna austrijska Mornarička knjižnica (K. u. k. Marine-Bibliothek), registrirana kao kulturna spomenička baština Hrvatske, sa 6757 naslova u 20.371 svesku (oko 13.000 knjiga i 7000 časopisa i godišnjaka), što je tek manji dio knjižničarskog fonda Austrougarske ratne mornarice, koja je imala pet (mahom znanstvenih i stručnih) knjižnica, od kojih su četiri bile u Puli (peta je bila u Mornaričkoj akademiji u Rijeci): središnja Mornarička knjižnica (s oko 50.000 svezaka), Knjižnica Mornaričkoga kasina (oko 25.000 svezaka), Knjižnica Mornaričko-tehničkog odbora (oko 20.000 svezaka) i Knjižnica Strojarske škole (oko desetak tisuća svezaka). 

Pet godina kasnije u stari Marine-Kasino, sadašnji Dom hrvatskih branitelja, ponovo hrpimice stižu knjige (otprilike onoliko koliko ih je bilo prije više od stoljeća u spomenute četiri mornaričke puljske knjižnice), ovaj put u okviru Sedmog Sajma knjiga i autora - Sa(n)jam knjige u Istri, koji je napokon, nakon šest godina pustolovnih lutanja Pulom (galerije Capitolium i Diana, Stara robna kuća, bivše knjižare Mladost, galerije Cvajner, napuštenog i zapuštenog kina Pula), pronašao svoje odredište i kasnije sjedište, svoj knjiški festivalsko-sajamski dom. 

Od te 2001. godine Sa(n)jam knjige u Istri, a od iduće, 2002., s važnim dodatnim podnaslovom: Pulski festival knjiga i autora, redovito svake godine potkraj studenoga i početkom prosinca ispunjava prizemne dvorane (ponekad i suterenske) elitne austrijske mornaričke palače tonama i tonama knjiga uredno složenim i knjižarski sortiranim po policama. 

Dignitet i osebujnost puljskoga sajma knjiga i njegova festivala uglednih i značajnih domaćih i stranih autora (ponajprije književnika i pisaca svih vrsta), uz neospornu organizaciju, raznoliku i raznorodnu programsku shemu, originalni model promocija novih knjiga (i zaboravljenih knjiških klasika) te neuobičajeno predstavljanje autora, svakako i svakojako određuje i dirty old town (umoran od vlastite preduge povijesti) u kojem je nastao te prije svega sajamsko-festivalsko sjedište čija elitna arhitektonska ljuštura i secesijsko ozračje daju sajmu i festivalu posebnost i otmjenost koju je teško pronaći u europskim okvirima.