Sajam je zbirka dobrih priča

Piše: Magdalena Vodopija

Ovo su ti dani i ovo je ta godina u kojoj me često pitaju kako je bilo raditi na Sajmu sva ta desetljeća, što pamtim kao najvažnije, koji su autori obilježili Sajam, koji događaji, kako sam uspjela izdržati punih 30 godina…? Na posljednje pitanje u nizu odgovaram da se nisam trudila uspjeti, pustila sam se pa što bude. I eto, bilo je.
A na pitanja koja se tiču mog sjećanja na proteklih 30 godina lakonski odgovaram: slabo pamtim.  

Da, znam, svi – ma dobro, ako ne svi, onda većina - misle da je to poza. Istina je, samo je kao takvu ne može potvrditi poligraf, da pamtim na poseban način - činjenično potpuno nepouzdano. Sklona sam reinterpretiranju događaja i, kako prolaze godine, ti događaji u mojoj glavi postaju sve uzbudljiviji. Volim dobre priče i život doživljavam kao zbirku ne nužno bajkovitih, ali isključivo dobrih, začudnih, ponekad i surovih priča, s elementima tragikomedije. Najdraže su mi one u kojima, kako bi jedna moja prijateljica rekla, „naši najveći debakli postaju naše najbolje anegdote“.

A sam je Sajam bio prepun i „uspjeha“ i „debakla“. Sad mi se čini da su baš ti „debakli“ zaslužni za njegovu osebujnost, za vječni nemir i kaos koji ga prati u stvaranju, za najkreativnije trenutke našeg festivala knjige. Ove se godine, na 30. Sajmu, predstavljaju djela s naslovima kojima bi slobodno mogli nazvati neke od sajamskih priča proizašlih iz mojih sjećanja: „U slavu neuspjeha“, „Knjiga lutanja“, „Prošlost dolazi“, „Zidovi pamte“, „Pitanje nadležnosti“, „Nevini“, „Pucanj u prazno“, „Fragmenti kaosa“...Ono što najbolje pamtim je atmosfera kaosa koji smo, hrabreći se i tješeći istovremeno, nazivali „kreativnim nemirom“. Kaos je bio naš drug, naš modus vivendi, naš način preživljavanja u pripremama svih 30 Sajmova. Publici je ostao nevidljiv, jer nestaje nekoliko dana prije otvorenja, autorima i autoricama koji dolaze u Pulu, on je „živahna i nekonvencionalna atmosfera Sajma“, a nama je, ipak, istinski pokretač. Tom sam se kaosu, za koji nikada ne znamo kad ćemo ga i kako savladati, veselo prepuštala, povlačeći u njegove vrtloge ekipu Sajma. Imala sam, itekako, nebrojeno puno pokušaja pronalaženja drugih načina rada, stvaranja strategija i restrukturiranja Sajma. I sad to ponekad pokušavam, ali brzo odustajem jer, jasno je, Sajam stvara skupina izrazitih individualaca, nepokorivih kreativaca i on, Sajam, ne može drugačije funkcionirati nego krećući iz kaosa, da bi se onda, u jednom trenutku kojeg se ne može predvidjeti, kroz neki imaginarni lijevak pretočio u programske cjeline, u ono najbolje što možemo dati: opojni ekstrakt svih naših ideja i maštanja.
Uvijek smo najbolje radili pod pritiskom: u trenucima kad nismo imali kud i kad se činilo da više nema vremena, prostora, novaca - kojih je uvijek nedostajalo i, hvala na pitanju, nedostajat će - za nešto što smo zacrtali. Tada proradi čuveni anagram Mauricija Ferlina „Grije nas mistik unija“. Ta naša unija, zajednica, komuna, čiji se članovi nerijetko razilaze u mnogo čemu, gotovo savršeno „proradi“ u trenucima kada bi svatko drugi odustao.  

Mogla bih napisati koliko god treba priča o tome kako smo iz potpunog nereda i bez pomno razrađene ideje stvarali začudne koncepte programa, ali i cijele nove festivale i sajmove u Sajmu. 
Danas mi se čini da je od svega što je bilo i prošlo kroz Sajam, možda najluđa i najnevjerojatnija priča o stvaranju „Kiklopa“. Bila je to, u početku, tek moja maštarija: zamislila sam nagradu koja će biti vesela, nepretenciozna, autoironijska inačica slavnog Oskara, imati jako puno kategorija i nagrađivati gotovo sve segmente stvaranja knjige. Maštala sam o nagradi koja će aktivirati cjelokupnu nakladničku scenu i biti zabavna igra u kojoj sudjeluju izdavači, autori, urednici, prevoditelji, dizajneri…i koja će se događati na kraju godine, u vrijeme Sajma, kada ćemo se svi okupiti, nagrađivati jedni druge i pri tome iskreno i ludo zabavljati. Već prve godine „Kiklop“ se udaljio od mojih maštanja. Bez obzira na sva naša nastojanja, nitko se tu nije igrao, a samo nagrađeni su mu se istinski veselili. Svi ostali su ga i preozbiljno shvatili i silno željeli. No, to je već neka druga priča.O zamišljenoj nagradi, osim fragmentarno, nisam razgovarala niti s najbližim suradnicima, ali sam, iz nekog čak i meni nepoznatog razloga, tu ideju u dahu – razrađujući je na, kako se to već kaže, licu mjesta - ispričala Milani Vuković Runjić koja je sa mnom napravila veliki intervju i pompozno najavila „Kiklopa“ na duplerici tada izuzetno tiražnog i utjecajnog tjednika „Globus“. Jedan je to od mojih antologijskih gafova, uklesan u intimnu povijest Sajma: većina suradnika i suradnica saznala je iz novina za nagradu i, naravno, odmah su shvatili što im se sprema. Ne, nisam se ni trudila objasniti ovaj svoj potez, jer objašnjenja nije niti bilo! Šutjela sam neko vrijeme, pa izgovorila potpunu besmislicu: „Uhvatilo me ono moje iracionalno stanje“. No, to je bio samo početak. Prava nesreća je bila u tome što mi ova ideja nije pala na pamet, recimo, početkom godine, kad imamo dovoljno vremena za realizaciju, već po principu „kad je bal nek' je maskenbal“. Rodila se onda kad smo već gotovo potpuno oblikovali Sajam, što je značilo da ga moramo „rušiti“ i ponovo „graditi“. 
Realno, za razradu ideje, a kamoli za realizaciju, ni vremena ni novaca nije bilo. Iz tog kaosa koji sam sama stvorila, ekipa Sajma, naša mala „mistik unija“, je uspjela stvoriti „Kiklopa“ i porinutu ga na spektakularan način: u velikom salonu starinskog, bijelog broda „Dalmacija“, na Molu Carbon, u carinskoj zoni pulske luke. Više od 200 ljudi od knjige iz cijele Hrvatske stiglo je u Pulu i aklamacijom podržalo prvi „Kiklop“.   U gostima su nam te godine, između ostalih, bili: Orhan Pamuk, Claudio Magris, Tess Gallagher, Luko Paljetak, Mirko Kovač, Dragutin Tadijanović, Arsen Dedić... Sajam je tekao u ludom ritmu, probijali smo se kroz događaje i publiku, posvećivali autorima i paralelno dovršavali pripreme za dodjelu nagrade. I uspjeli smo – doslovno noć prije „velikog dana“. Na samoj ceremoniji ništa se od onog što smo proživjeli, osim ludog zanosa, nije osjećalo. Sljedećih godina za „Kiklop“ smo se pripremali mjesecima. Noć na brodu „Dalmacija“ se nikad više nije ponovila. 

Apsolutno sve što Sajam čini drugačijim od ostalih i brojnih književnih manifestacija učinili smo navlas isto. Srećom, bez medijske pompe. Tako je, dakle, nastao i jedan neobičan festival u Sajmu „Polis – Jadran - Europa“, pa današnji Festival dječje Knjige „Monte Librić“, a prošle godine i „Histrokozmos“. Upravo tako smo kreirali mnoge, manje vidljive, ali nama istovjetno značajne programe, pratili i realizirali nebrojene, ludističke i „pomjerene“ ideje najkreativnijeg među nama – Mauricija Ferlina. Zapravo su punih trideset godina različite, brojne ekipe, Pulski festival knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, stvarale na isti, kreativno kaotičan način.

„Da li je vrijeme za promjenu?“, pitaju me ove, slavljeničke godine.
Kad bi isto mogli pitati našeg osnivača, Boška Obradovića, on bi, sigurna sam, s osmjehom rekao: „Pustite ih, čudaci kako –tako i svako toliko naprave pravu stvar“.
Inače, kad sam posljednji puta iskreno zaželjela promjene, upravo je završio 25. Sajam. Bilo je to u zimu 2019. godine. Naredne dvije su prošle u… Ma koga briga. Neka se pamte „naše najbolje anegdote“. Bez njih nema dobrih priča.