Život u oblacima

Piše: Ivica Ivanišević

Nikad mi nitko nije rekao da živim u oblacima. U tradicionalnoj podjeli na ležerne i seriozne, uvijek sam bio onaj dosadni drugi. Spreman na najgore zaplete, čvrsto uzemljen, nisam žalio ni izolacije ni osigurača, bio sam i ostao utjelovljenje one slavne socijalističke krilatice koja se mogla čuti na vježbama civilne zaštite: „Ništa nas ne smije iznenaditi“. Dok su drugi zaneseno fantazirali, moja je usukana malenkost bila uživljena u ulogu kolpomorta (za kontinentalce: betonskoga bloka koji, postavljen na morsko dno, služi za sidrenje plovila odnosno učvršćivanje plutača).

Da se netko ipak drznuo prigovoriti mi kako živim u oblacima, bez kolebanja bih mu priznao da je u pravu. Činjenica što sam štreberski formatiran, relativno odgovoran i pouzdan, ništa ne govori o onome što se događa u mojoj glavi. A tamo je, morat ćete mi vjerovati na riječ, puno dinamičnije i zabavnije nego oko nje. Moja potreba da uredno servisiram očekivanja koja se u svakodnevnom životu stavljaju pred mene uvijek je išla ruku pod ruku s potrebom da se iz toga života redovito i obilno ištekavam. Dapače, da sam bio osuđen na jedan jedincati život, onaj neporecivi i stvarni, pobudalio bih. Spašavali su me, i dan-danas to čine, oblaci. A prvi koji je ušao u moj život bio je zamalo doslovan.

Hrvatska riječ za strip posuđena je iz engleskog jezika, prevodi se kao traka, i ustvari predstavlja pasicu, sekvencijalni niz. No njezin prepoznatljiv amblem je oblačić u koji se upisuju replike. Bijela masa paperjastih, mekih oblika završava šiljkom koji je usmjeren prema licu govornika, odnosno junaka koji nam ima nešto važno reći. Tu ekstenziju oblačića doživljavao sam kao pruženu ruku kojom me autori ljubazno pozivaju da, barem nakratko, napustim svoj svijet i naselim se u njihovome.

Prvo čemu su me stripovi naučili jest da je bijeg moguć. Da klinac sa stanom u Radničkom šetalištu 12, polaznik Osnovne škole Ruđera Boškovića na Spinutu, može hladno ignorirati sve zadatosti svoje biografije koja je tek bila počela, dovoljno je samo da odlučim i već sljedeće sekunde naći ću se gdje god poželim. Na ulicama nekog američkog velegrada, u preriji, džungli, na oceanu ili u beskrajnim prostranstvima svemira. Svezak stripa nije bio sam lijepo oslikana knjižica u kojoj je ispripovijedana neka zavodljiva pustolovina, nego i putna karta, i pasoš, i viza, i green card, i ausweiss, i V.I.P. ulaznica... Strip je bio nadmoćan svakom prijevoznom sredstvu, jednako automobilu kao i vlaku, brodu, avionu, čak i raketi jer me nije micao samo u prostoru, nego i u vremenu. Ujutro sam bio kauboj na ranču Triple Six, gdje sam uz zgodnu Comanche i Reda Dusta utjerivao strah u kosti desperadosima. Iz Wyominga i druge polovice devetnaestog stoljeća, popodne bih se teleportirao u tridesete godine dvadesetog vijeka, na planet Mongo, gdje bih uz Flasha Gordona, doktora Hansa Zarkova i neodoljivu Dale Arden mrsio planove zlom imperatoru Mingu. Savršeno neuzbudljiv, očajno predvidljiv, beznadno dosadan život splitskoga školarca i sa stripovima je bio jednak, dakle, savršeno neuzbudljiv, očajno predvidljiv i beznadno dosadan, ali ga se tako moglo podnijeti.

Stripovi su mi – a ne knjige ili filmovi, oni će doći poslije – otkrili ohrabrujuću činjenicu da alternativa uvijek postoji, barem u mašti. Činjenica što su te druge, treće, četvrte... mogućnosti najčešće fantazijske, a ne stvarnosne, ništa ne mijenja na stvari. Prije izuma kotača postojala je ideja o njemu, i budite uvjereni da se zanesenjaku kojemu je pala na pamet smijala cijela pećina. Sva naša stvarnost izrasla je na fantaziji. Da nismo maštali, ne bismo se do danas uspravili, još bismo bili negdje u evolucijskom mezaninu.

Svoju žudnju za štivom u sličicama odraslima nisam mogao uvjerljivo objasniti, vršnjacima nisam ni trebao. Imali smo iste potrebe i na iste smo ih načine namirivali. U školi su nam tupili kako živimo u najljepšoj zemlji na svijetu, a jake snage estradnjaka utrkivale su se tko će dojmljivije naglasiti činjenicu kako je upravo naš rodni grad – Split, dabome – samo središte te krasote i dražesti. To mi nikako nije išlo u glavu: kako se možeš busati u (lokal)patriotska prsa i zaklinjati se u ljepotu s oznakom izvornosti, kad na svijetu postoje deseci i stotine kudikamo ljepših zemalja i predjela, napokon, i epoha nadmoćnih ovoj u kojoj smo osuđeni živjeti? A gdje su? Pa u stripovima, gdje bi drugdje bili. I toliko su utjecali na simbolički imaginarij mnogih naraštaja da danas nisu manje stvarni od realnih predjela i razdoblja.

Imam jednu teoriju, možda će vam se činiti budalastom, ali baš me briga, neće biti ni prvi, a ni zadnji put da se brukam. Čvrsto vjerujem da oni koji su u nježnim godinama uspjeli razgoriti strast prema stripu, i koji su ponešto od te fibre uspjeli sačuvati i u zreloj dobi, nisu mogli ni postati ni ostati nacionalisti. Francuz Eric Lerouge (sin Riđobradog), Nordijac Valijant, princ rodom iz Thule, mjesta u okolici današnjeg Trondheima, Trigo s dalekog planeta Elekton, Modesty Blaise, britanska državljanka tajanstvenog podrijetla (znamo tek da je kao djevojčica pobjegla iz logora za raseljene osobe u Kalyrosu u Grčkoj), Fantom, nastavljač duge loze pravednika, koju je na teritoriju fiktivne afričke države Bangalla začeo Englez Crhistopher Walker, Amerikanac Remington Rip Kirby... ma svi su oni redom bili i ostali moji, kao da su mi rod rođeni, najbliža svojta. Svi hrvatski velikani od a do ž, časna gospoda zaslužna za koješta, nisu bili ni do koljena mojim prijateljima skupljenima s kolca i konopca, sa svih strana svijeta i vremena. S njima sam, ruku pod ruku, obišao cijeli svijet ne mrdajući se s kauča, i ne samo to, oni su učinili da sjecište svih meridijana i paralela bude točno po sredini moga stana. Kako su godine prolazile, tako sam mijenjao adrese, čak i gradove, a oni su me vjerno slijedili, što nastavljaju činiti i danas. I uvijek se nekako nađem u žiži napetih zbivanja i pustolovina većih od života. Kolike sam ljude spasio, zemlje oslobodio, ljepotice zaveo, odlikovanja primio... A nikad mi se ništa ružno nije dogodilo, niti sam kisnuo, niti sam zebao, putovao sam business-klasom za nekoliko dinara, svakoga dana proživljavajući i po tri-četiri života, koliko je već stripova bilo na kioscima, a bilo ih je, hvala bogu, nisu nam manjkali.

Ako je vjerovati Plutarhu, rečenicu „Ploviti se mora, živjeti nije neophodno“ („Navigare necesse est, vivere non est necesse.“) izgovorio je slavni vojskovođa Gnej Pompej Veliki (Gneus Pompeius Magnus) jednom prilikom kad su ga mornari iživcirali jer nisu htjeli isploviti sa žitom za Rim. Njome je htio reći kako je plovidba važnija od života jer je često njemu i pretpostavka; da smo trajno privezani uz kopno, bili bismo osuđeni na propadanje i nestanak. Obično s karijernim ratnicima teško pronalazim zajednički jezik, ali ne mogu se ne suglasiti, samo što bih poučak Gneja Pompeja Velikog malkice i proširio: Bježati se – a ne samo ploviti! – mora. Ljudi bez mašte neka bježe brodovima, automobilima, vlakovima i avionima, moja sredstva uzmaka su jeftinija, udobnija, puno pouzdanija i zabavnija. Zovu se stripovi i uredno prometuju na liniji zemlja – oblaci. Molim lijepo, pridružite se, sredina naprijed, ima mista da je trista…