Joško Belamarić
Joško Belamarić rođen je u Šibeniku 1953. godine. U Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a na Sveučilištu u Zagrebu interfakultetski studij povijesti umjetnosti i muzikologije te magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu. Od 1979. godine bio je zaposlenik Službe za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a od 1991. do 2009. radio je na dužnosti ravnatelja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture (danas Konzervatorski odjel Ministarstva kulture) u Splitu. Od 1985. do 1996. predavao je Ikonologiju na studiju, koji je prethodio današnjem studiju povijesti umjetnosti u Splitu. Od 2010. je zaposlen u Institutu za povijest umjetnosti, kao voditelj novoosnovanog Centra „Cvito Fisković“ u Splitu. Usavršavao se na više znanstvenih institucija u Europi, a zadnju stipendiju dobio je za rad na Villa i Tatti (Sveučilište Harvard). Objavio je više knjiga te niz priloga i studija o urbanoj povijesti dalmatinskih gradova, kao i srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti. Urednik je časopisa „Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji“ (od 1991.) i „Mogućnosti“ te niza izložbi. Izravno je radio na upisu trogirske povijesne jezgre, Starigradskog polja i Sinjske alke na Listu UNESCO-ove svjetske baštine. Kao urednik izložbe „Tesori della Croazia“ (Venecija, 2001.) dobio je s ekipom suradnika nagradu za konzervatorski pothvat godine „Vicko Andrić“. Bio je na čelu tima koji je vodio restauraciju renesansne kapele Bl. Ivana u trogirskoj katedrali (nagrada „Europa nostra“ Vijeća Europe 2003.), potom i Radovanova portala. U siječnju 2024. godine dodijeljen mu je status zaslužnog znanstvenika – emeritusa.
